Kad se David nastanio u svojem dvoru i kad mu je Gospodin pribavio mir od svih njegovih neprijatelja unaokolo, reče kralj proroku Natanu: “Pogledaj! Ja, evo, stojim u dvoru od cedrovine, a Kovčeg Božji stoji pod šatorom.” A Natan odgovori kralju: “Idi i čini sve što ti je na srcu jer je Gospodin s tobom.” Ali još iste noći dođe Natanu ova Gospodnja riječ: “Idi i reci mome sluzi Davidu: Ovako govori Gospodin: ‘Zar ćeš mi ti sagraditi kuću da u njoj prebivam? Ja sam te doveo s pašnjaka, od ovaca i koza, da budeš knez nad mojim izraelskim narodom. Bio sam s tobom kuda si god išao, iskorijenio sam sve tvoje neprijatelje pred tobom. Ja ću ti pribaviti veliko ime, kao što je velikaško ime na zemlji. Odredit ću prebivalište svojem izraelskom narodu, posadit ću ga da živi na svojem mjestu i da ne luta više naokolo, niti da ga zlikovci muče kao prije, onda kad sam odredio suce nad svojim izraelskim narodom. Ja ću mu pribaviti mir od svih njegovih neprijatelja. Gospodin će te učiniti velikim. Gospodin će ti podići dom. I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda.'” (2Sam 7,1-5.8b-12.14a.16)

Kralj David je zabrinut. Nakon godina sukoba i podjela uspio je ujediniti narod, te stvoriti čvrstu i respektabilnu vojnu silu, koja je okolne narode odvraćala od bilo kakvih pokušaja napada na kraljevstvo koje je s puno muke i truda izgradio. Napokon je vladao mir i kraljevstvo je moglo neometano napredovati. No uz sve to, Davida muči što on boravi u dvoru od cedrovine, a Kovčeg Božji, u kojem su ploče saveza koji je Bog na Sinaju sklopio sa svojim narodom, još uvijek je vani, pod šatorom. Znajući da ga je Bog izabrao, bio s njim kuda god je išao, vodio u svim poduhvatima koje je tijekom godina kako bi izvršio svoj poziv i poslanje poduzimao, sadašnja situacija u kojoj on živi na dvoru, dok je u isto vrijeme simbol Božje prisutnosti među izabranim narodom, pod šatorom, unosila je u njega određenu nelagodu i nemir.

Svoje nedoumice, kralj David dijeli s prorokom Natanom, koji ga hrabri i upućuje da se prihvati izgradnje dostojnijeg mjesta na kojem će boraviti Kovčeg Božji. Međutim kao i mnogo puta tijekom povijesti, i u ovoj zgodi, potvrđuje se rečenica koju je Bog izrekao po Izaiji proroku: moje misli nisu vaše misli. Kralj David i prorok Natan imali su sigurno dobru i hvalevrijednu ideju da izgrade doličnije mjesto na kojem bi boravio Kovčeg Saveza, međutim Bog ima druge planove. Objavljuje im da neće biti David taj koji će izgraditi trajno mjesto Božjeg prebivališta među izabranim narodom, već će to učiniti njegov potomak koga će Bog podići u svoje vrijeme.

I ovo Božje obećanje, David shvaća doslovno. Razumio je da će njegov sin, biti onaj koji će izgraditi hram u koji će se smjestiti Kovčeg Božji, te se posvetio prikupljanju sredstava za izgradnju velebnog hrama, kako bi njegov nasljednik imao pripremljeno sve što će mu trebati za jedan takav opsežni građevinski poduhvat. Kralj Salamon, koji je naslijedio svog oca Davida, doista će u Jeruzalemu i podići veličanstveni hram.

Međutim, kad je tog dana objavio svoju volju kralju Davidu i proroku Natanu, Bog nije imao pred očima kralja Salamona. Budući da su njegova vremena i vjekovi, onda je i njegov način razmišljanja puno širi negoli je to David uopće mogao i zamisliti. Božje prebivalište među njegovim narodom neće biti građevina, već Riječ Tijelom postala. Rekavši: Ja ću njemu biti otac, a on meni sin, nije mislio na Davidova već na svog Sina.

Stoljećima nakon ovog događaja Bog napokon ispunja obećanje dano Davidu. Po svom anđelu susreće mladu djevojku Mariju, koja je bila zaručena s mužem koji se zvao Josip, iz doma Davidova, objavljujući joj da je našla milost u Božjim očima, te da će začeti i roditi Sina Svevišnjega. Na Marijino čuđenje i nećkanje, odgovara joj primjerom koji je dobro poznavala, njene rodice Elizabete, zaključujući kako je Bogu moguće sve, pa i ono što se ljudima čini nemoguće. Kako je i sama bila svjesna da je Bog i te kako na djelu u Elizabetinu životu, Marija, dajući svima nam vrlo konkretan primjer kako pouzdajući se u Boga hoditi putem vjere, nade i ljubavi, prihvaća Božji plan i njegovu volju: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.

ab