U ono vrijeme: posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!” Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: “Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.” Nato će Marija anđelu: “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” Anđeo joj odgovori: “Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!” Nato Marija reče: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” I anđeo otiđe od nje. (Lk 1,26-38)

Božje obećanje, kralj David shvaća doslovno. Razumio je da će njegov sin, biti onaj koji će izgraditi hram u koji će se smjestiti Kovčeg Božji. Kralj Salamon, koji je naslijedio svog oca Davida, doista će u Jeruzalemu i podići veličanstveni hram, međutim, kad je tog dana objavio svoju volju kralju Davidu po proroku Natanu, Bog nije imao pred očima kralja Salamona. Budući da su njegova vremena i vjekovi, onda je i njegov način razmišljanja puno širi negoli je to David uopće mogao i zamisliti. Božje prebivalište među njegovim narodom neće biti građevina, već Riječ Tijelom postala. Rekavši: Ja ću njemu biti otac, a on meni sin, nije mislio na Davidova već na svog Sina.

Stoljećima nakon ovog događaja Bog napokon ispunja obećanje dano Davidu. Po svom anđelu susreće mladu djevojku Mariju, koja je bila zaručena s mužem koji se zvao Josip, iz doma Davidova, objavljujući joj da je našla milost u Božjim očima, te da će začeti i roditi Sina Svevišnjega. Na Marijino čuđenje i nećkanje, odgovara joj primjerom koji je dobro poznavala, njene rodice Elizabete, zaključujući kako je Bogu moguće sve, pa i ono što se ljudima čini nemoguće. Kako je i sama bila svjesna da je Bog i te kako na djelu u Elizabetinu životu, Marija, dajući svima nam vrlo konkretan primjer kako pouzdajući se u Boga hoditi putem vjere, nade i ljubavi, prihvaća Božji plan i njegovu volju. (ab)