Opis poziva prorok Jeremije (Jr 1,4-5.17-19), te početka Isusova javnog djelovanja (Lk 4,21-30), žele nas upozoriti da se u središtu našeg hoda u vjeri nalazi Bog i njegova Riječ. Dođe mi riječ Gospodnja. Bog nam želi priopćiti sebe po svojoj Riječi. Bog je onaj koji nam govori, onaj koji je zainteresiran za nas, želi nas susresti u našoj svakodnevnici, želi u nas imati povjerenja. Bog, u kojeg vjerujemo, je onaj koji je s nama: Ja sam s tobom. Naš Bog nije Bog dogmi, zabrana, pravila i propisa, On je jednostavno onaj koji je tu, s nama.

Međutim može nam se dogoditi, a često puta nam se na našem hodu u vjeri i događa, da Boga uzimamo zdravo za gotovo. Događa nam se, da poput žitelja Nazareta, mislimo da poznajemo Boga: Nije li ovo sin Josipov? te ostajemo zatvoreni za Boga i njegovo milosno djelovanje u našem životu. Želimo Boga svesti na svoju mjeru. U svojim zahtjevima, očekivanjima, pa čak i želji da Bogom upravljamo, ostajemo zatvoreni u same sebe. Nazivamo se vjernicima, svake nedjelje idemo na sv. misu, možda i svakodnevno molimo, ali svoj osobni odnos s Bogom smo sveli na razinu zahtjeva i očekivanja, koja kad se ne ispune kako smo mi to zamislili, dovode do razočaranja i našeg udaljavanja od Boga. Bogu, koji nas stvara slobodne, mi često puta niječemo slobodu, želeći ga prilagoditi svojoj stvarnosti, svojim težnjama i očekivanjima. Često puta, prema Bogu, se ponašamo upravo poput ovih naših prijatelja te subote u Nazaretu. Oni su od Isusa očekivali da tu, u njihovoj sredini napravi neko čudo. Isus im na ta njihova očekivanja navodi dva, svima njima dobro znana, primjera iz Starog zavjeta: udovicu iz Sarfate sidonske (usp. 1Kr 17,10-16) i Namana Sirca (usp. 2Kr 5,14-17), kako bi im vrlo jasno naglasio da Bog ne djeluje onako kako mi od njega očekujemo. Bog djeluje slobodno, ne da se ograničiti i uokviriti našim ljudskim zahtjevima i očekivanjima. Udovica u Sarfati sidonskoj, nije umrla od gladi, a Naman Sirac se izliječio od gube, samo iz jednog razloga, a taj je, što nisu Bogu i njegovu milosnom djelovanju postavljali nikakve zapreke, jednostavno su pustili Boga da bude onaj koji je s njima, da djeluje u njima i njihovu životu.

Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko (usp. 1Kor 13,4-13). Poslušajmo sv. Pavla, te na svom hodu u vjeri, u svom svakodnevnom vjerskom životu, dopuštajući Bogu da slobodno djeluje u našem životu, odbacujmo djetinjasta očekivanja i prilagođavanja Boga vlastitim željama i prohtjevima, kako bi iz dana u dan postajali zrelijim ljudima i vjernicima.

AB