U ono vrijeme reče Isus: “Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir. Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.” (Iv 10,11-18)

Stado je veliko, stoga pastiru u brizi oko stada treba pomoć drugih radnika, najamnika. Scena koju nam Ivan u svom evanđelju opisuje lako nam je zamisliva. Obojica, i pastir i najamnik se brinu za stado, međutim postoji velika razlika u njihovom pristupu onom što se čini kao isti posao. Razlika u načinu i motivima zbog kojih čine to što čine. Prvi je jako dobro svjestan činjenice da od stada živi. Svjestan je da je briga oko dobrobiti stada, briga oko njegove vlastite budućnosti. Najamnik, s druge strane, zna da njegova dobrobit ne ovisi o stadu, već o pastiru, vlasniku stada koji ga je zaposlio da mu pomogne u brizi oko stada.

Dok se njihov svakodnevni posao odvija rutinski, uhodano, bez nekih većih problema i poteškoća, netko tko ih sa strane promatra, teško će uočiti razliku u njihovu pristupu i odnosu prema stadu. Razlika u motivima s kojima obojica obavljaju naoko isti posao postaje vidljiva tek onda kad se nad stado nadvije neka opasnost, u ovom slučaju vukovi. Dolazak vuka, koji prijeti dobrobiti stada, trenutak je u kojem motivi ove dvojice postaju svima očigledni i jasni. U tren oka postaje jasno tko je najamnik, plaćenik, kome je stalo samo do profita i spasa vlastite glave na ramenima, a tko je dobri pastir koji je kako bi zaštitio stado spreman za njega žrtvovati sve, pa i vlastiti život ako je potrebno.

Dan molitve za zvanja, ove godine kroz lik sv. Josipa, želi nas suočiti s pitanjem kako i na koji način živimo vlastiti krsni poziv i poslanje. Kako se postavljamo pred tolikim vukovima koji prijete dobrobiti onih s kojima nastanjujemo isti prostor i vrijeme. Oklijevamo li „dati život“ za djecu, supružnika, zajednicu u kojoj svakodnevno živimo kako onu župnu tako i društvenu ili smo spremni, upravo poput sv. Josipa, surađujući s Bogom u njegovu djelu spasenja, tiho i nenametljivo, brižno i s puno ljubavi, svakodnevno „davati život“ za sve one koji su našoj brizi povjereni, za sve one koje na svom životnom hodu susrećemo, za sve koji od nas traže, trebaju i očekuju zaštitu i pomoć.

ab