U ono vrijeme reče Isus: Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.” Isus im kaza tu poredbu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati. Stoga im Isus ponovno reče: “Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.” (Iv 10,1-10)

Četvrta nedjelja uskrsnog vremena, koju nazivamo i nedjeljom Dobrog Pastira, posvećena je molitvi za zvanja, na poseban način molitvi za duhovna zvanja. Prigoda nam je to da se možda, malo više nego inače, u svojim molitvama, sjetimo naših biskupa, svećenika, redovnika i redovnica, bogoslova i sjemeništaraca, zauzeto i angažirano moleći za nova duhovna zvanja, kako u sveopćoj Crkvi, tako i u našoj biskupijskoj zajednici.

Učitelj i Gospodin predstavlja nam samog sebe kao onoga koji je „vrata ovcama“, vrata kroz koja se slobodno ulazi i izlazi, nalazeći put prema spasenju i punini života.  Polazeći upravo od ove činjenice, koju dosta često gubimo iz vida, da su vrata sam Krist, papa Franjo često govori o Crkvi otvorenih vrata. Ovaj njegov poziv i poticaj trebali bi shvaćati više u duhu Evanđelja, a manje doslovno. Zajednica Crkve je ona čija bi vrata trebala biti otvorena uvijek i za sve. Svatko bi se u zajednici trebao osjećati dobrodošlim i prihvaćenim, bez obzira koliko vremena u zajednici provodi ili koliko je aktivan u životu župne zajednice. Crkva, zajednica otvorenih vrata, je zajednica u kojoj nema većih ili manjih vjernika, zaslužnih ili manje zaslužnih, privilegiranih ili manje privilegiranih. Svatko bi svojim ritmom trebao hoditi putem vjere, nade i ljubavi. Članovi zajednice bi trebali biti prema svima otvoreni, sve u ljubavi prihvaćati, jedni druge u duhu suradnje i suodgovornosti međusobno poticati, ohrabrivati i pomagati. Zajednica Crkve, u punom smislu te riječi, ukoliko želi biti vjerna Učitelju i Gospodinu i ne može biti drugo nego zajednica širom otvorenih vrata.

Kao i obično, naša stvarnost je često puta dosta drugačija. Premda smo, možda na nekoj razini svog duha, svjesni kako je Krist onaj koji je „vrata ovcama“, mi ipak nekako uspijemo na ta vrata staviti rampu, koju podižemo i spuštamo po nekim našim, čisto ljudskim, proizvoljnim kriterijima i mjerilima. Tako ćemo nekog, uz široki osmjeh odmah i bez problema pustiti kroz vrata, dok ćemo nekom drugom, mrgodno i natmureno, spustiti rampu u lice, postavljajući pred njega, u svojoj samoproglašenoj pravednosti, tisuću i jedan uvjet i zahtjev koji mora ispuniti ukoliko želi proći.

Učitelj i Gospodin sve nas, članove današnje zajednice Crkve, želi vrlo jasno podsjetiti kako nije došao samo za pojedine, već za sve, kako bi svi imali život u izobilju. Vjerom ljubavlju djelotvornom (usp. Gal 5,6), izgrađujmo naše zajednice kao sredine otvorenih vrata, zajednice u kojima ima mjesta za sve, duboko svjesni da vrata nismo mi.

AB