U ono vrijeme: Propovijedao je Ivan: Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.”

Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina! (Mk 1,7-11)

Božićno vrijeme završavamo opisom događaja koji se zbio nekih tridesetak godina poslije svega o čemu smo proteklih dana slušali i promišljali. Tri mudraca odavno su mrtvi, car Oktavijan August i kralj Herod također. Po svemu sudeći i Josip. Vjerojatno i dobar dio pastira koji su prvi u novorođenčetu koje je ležalo u jaslama otkrili i vidjeli Mesiju, Spasitelja, Krista. Neki novi ljudi vladaju pozornicom prolaznosti u trenutku kad na nju stupa vječnost.

Uvijek je iznova zanimljivo, barem meni, promišljati o načinu na koji Bog to čini. Ne buči, ne ističe se, ne viče i ne galami. Nema potrebe glumiti boga. U ruci nema vijaču kojom bi pročistio svoje gumno, kako je to Ivan navijestio i pretkazao, pa onda zbog te krive slike o Mesiji, skoro i sam izgubio vjeru i povjerenje u rođaka. Sjetit ćemo se kako, i to iz zatvora, šalje svoje učenike Isusu da ga pitaju jesi li ti uistinu onaj koji ima doći ili drugog da čekamo. Ni najveći rođeni od žene, ne može se odvojiti od tradicije koja očekuje političkog i vojnog osloboditelja koji će nanovo uspostaviti slavno Davidovo kraljevstvo. Ne može se odvojiti od okvira kojima je izabrani narod odavno okovao Boga, koristeći ga i iskorištavajući, kao uostalom i mnogi drugi tijekom ovih 2000 godina, čemu i dan danas svjedočimo, za neke svoje planove, poruke i ideje.

Pa ni ovaj dan na rijeci Jordanu kada je jasno svjedočio trenutku u kojem se vječno sa zemaljskim, božansko s ljudskim sjedinjuje, nije Ivanu pomogao da napravi iskorak, da se mentalno odvoji od okvira tradicija u kojima je odgojen. I on i narod očekivali su jedno, a događa se nešto posve drugo. Niti Krstitelj, a još manje narod, nisu dovoljno ozbiljno shvatili Božju riječ koja im je upućena još po proroku Izaiji: Moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti.

Mogli su od Boga sve očekivati, ali nisu bili spremni na Boga koji je s nama u svemu jednak osim u grijehu. Nisu bili spremi na Boga koji ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Boga koji krajnje jednostavno i ponizno, staje u red zajedno sa svima drugima, strpljivo čekajući, sigurno i više sati, kako bi stupio pred Krstitelja.

Svi Isusovi suvremenici, opravdanje mogu uvijek naći u činjenici da su jedno očekivali, a dogodilo se nešto posve drugo. Pojedini među njima su to prepoznali, većina nije. Mi danas, s vremenskim odmakom od 2000 godina teško da možemo imati bilo kakva opravdanja. Stoga je potpuno neshvatljivo, barem meni, da i mi, dan danas, nakon svega što smo čuli i vidjeli, očekujemo suca i vojskovođu, a ne slugu i patnika. Možemo spekulirati zbog čega je tomu tako. Možda jer je Boga lakše zamišljati kao suca i vojskovođu u nekim dalekim visinama iz kojih će se jedan dan, predvodeći vojsku anđela, spustiti među nas smrtnike. No koji god bili razlozi, činjenica je ipak da je Riječ Tijelom postala, ne kako bi bio jednim od nas, već kako bi bio najmanji među nama, od sviju odbačen i prezren, sluga svima, onaj koji se pred nama, pred našim visočanstvom, spušta na koljena i pere nam noge. Kod ove slike Boga koji je ljubav, najveću poteškoću nam dakako stvara jasna uputa koja ne ostavlja previše mjesta našim misaonim vratolomijama, tumačenjima, izvlačenjima i raznoraznim akrobacijama: primjer sam vam dao da i vi jedni drugima tako činite. Učitelj i Gospodin ne daje primjer nekim bezimenim i maglovitim ljudima. Primjer daje nama, svojoj braći i sestrama, nama koji smo u njegovo ime kršteni, nama koji se zovemo i jesmo djeca Božja. No činimo li tako? Nasljedujemo li Kristov primjer ponizne ljubavi u svakodnevnici svog života? Živimo li kao radosni svjedoci vjere, nade i ljubavi, iskreno dijeleći sa svojom braćom i sestrama sve radosti i nade, žalosti i tjeskobe, izgrađujući u zajedništvu, međusobnoj brizi i ljubavi zajednicu krštenika.

ab