Ulazimo u svete dane, dane naše vjere, u kojima liturgija kao da usporava, idući nekim drugačijim korakom nego inače, umnažajući trenutke, u kojima možemo u miru, skoro iz sata u sat, pratiti posljednje trenutke Isusova života, od svečanog ulaska u Jeruzalem, do trke na grob u zoru prvog dana u tjednu.

Za razliku od pripadnika svih ostalih religija koji se Bogu obraćaju u trenucima patnje, mi kršćani, u ovom svetom tjednu, pratimo Boga u trenucima njegove patnje. Bit kršćanstva je razmatranje lica raspetog Boga, reći će kardinal Martini. Bog nas, i to nam ovaj sveti tjedan vrlo jasno poručuje, ne spašava od patnje, spašava nas u patnji, ne oslobađa nas od križa, oslobađa nas na križu. Znati strpljivo i ustrajno nositi svoj križ, znati pomoći sestri i bratu u nošenju njihova križa, poziv je, koji je sakramentom krštenja, duboko utkan u sve nas. U ovim svetim danima, razmišljajući o Bogu koji sam sebe ponizi, postavši poslušan do smrti, smrti na križu, trebali bi toga postati još i više svjesni.

Bog se prigiba pred nama, perući nam noge. Ostavlja, zajednici krštenika, samog sebe pod prilikama kruha i vina. Znoji se krvavim znojem. Biva popljuvan, izudaran, izbičevan, trnjem okrunjen, razapet na drvu križa. Bez ljepote i sjaja, prezren i odbačen od ljudi, koji lice svoje od njega otklanjahu (usp. Iz 52,3).

Nemojmo u ove svete dane okretati pogled od onoga koji je za naše grijehe proboden, za opačine naše satrt. Upravo suprotno, razmatrajmo to lice. Lice izmučenog i ispaćenog Boga, koji svakom od nas, raširenih ruku na križu, tiho, ali ipak dovoljno glasno poručuje: Volim te!  (ab)