Kad bi uvečer onoga dana, prvoga u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: “Mir vama!” To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: “Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.” To rekavši, dahne u njih i kaže im: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.”  (Iv 20,19-23)

Dođe Isus, stane u sredinu i reče im: Mir vama! Izbor riječi kojima evanđelist Ivan opisuje scenu koja se odigrava uvečer onog istog dana prvog u tjednu, dana Gospodinova uskrsnuća, nije slučajan. Jasno nam želi sugerirati da su svi ostali stajali u krugu.

Mogao je uskrsli Gospodin doći i stati uz majku Mariju, ili negdje blizu Petra da ga malo prekori zbog njegova ponašanja tih dana. Mogao je stati uz nekog drugog učenika ili učenicu, da ih zagrli i ohrabri, međutim nije. Staje u sredinu. Staje na jednaku udaljenost od svih, darujući utjehu svog mira, svima jednako i u istoj mjeri. Šaljući ih sve na isti i potpuno jednak način da budu širitelji njegova milosrđa, praštanja i ljubavi. Primijetimo kako nema onih koji su bliže, nema onih koji su lijevo ili desno, nema onih koji su same sebe postavili u središte, a druge potisnuli negdje na rubove. Sve ove podjele uveli smo mi sami tijekom stoljeća, prekrajajući sliku Boga, pa onda samim time i sliku Crkve na svoju sliku i priliku, zamijenivši ovaj početni krug, jednim drugim geometrijskim likom, manje zahtjevnim, nama ljudima puno bližim i razumljivijim: trokutom.

Međutim u početku nije bilo tako i o tome smo upravo na blagdan Duhova, sjećajući se onog jutra kad je ustanovljena zajednica Crkve, pozvani promišljati. U početku je u mnoštvu onih koji prigrliše vjeru bilo jedno srce i jedna duša (Dj, 4,32). Zajednica, svaki pojedinac u njoj, premda je imao, kako nam to Pavao svjedoči, različite darove i službe (usp. 1Kor 12,3), bio je duboko svjestan da je u sredini, u središtu, sam uskrsli Gospodin. Upravo ova svijest da Bogu pripada središnje mjesto, jasno je bila vidljiva ne samo u životu prve zajednice, već je bila vidljiva i svima onima koji su ih sa strane promatrali komentirajući: Gle kako se ljube.

Veliko je pitanje, koliko je danas, u zajednici Crkve vidljivo, da je u središtu našeg govora i djelovanja Bog. Dojam je da se bavimo sa tisuću tema, a sam govor o Bogu, govor o vječnoj ljubavi, kao da smo stavili na tisuću i prvo mjesto. Nisam siguran, da bi netko tko nas sa strane promatra, tko promatra način života svih naših zajednica, mogao za nas, današnje kršćane, ponoviti riječi kojima su suvremenici opisivali život kršćanskih zajednica u trećem stoljeću: Gle kako se ljube.

Proslava svetkovine Duhova, nije samo godišnji spomen nekog čudnog događaja koji se prije 2000 godina dogodio u nekom kućerku na periferiji rimskog carstva. Proslava svetkovine Duhova trebala bi nas jasno podsjetit kako nas Bog, sve bez iznimke, poziva i šalje da budemo radosni svjedoci vjere, nade i ljubavi. Sakramentima krštenja, potvrde i sv. reda, pozvani smo i poslani, svima navijestiti radosnu vijest o Bogu koji je ljubav, ne prekrajajući pritom Boga na neku vlastitu sliku i priliku, već objavljujući ga drugima na potpuno isti i jednak način, kako se on nama objavio u Isusu Kristu, Gospodinu našem.

ab