Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: “Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.” (Dj 2,1-11)

„Kad je napokon došao dan Pedsetnice.“ Ključna riječ koju nam Djela apostolska donose je „napokon“. Riječ je to kojom nam evanđelist Luka opisuje stanje svijesti prvih Isusovih učenika i učenica. Pomalo zbunjeni događajem uskrsnuća, ne znajući pravo što misliti i kako dalje nastaviti nakon Uzašašća, okupljeni oko Blažene Djevice Marije u Dvorani posljednje večere, nestrpljivo su čekali da se ispuni obećanje koje im je Učitelj dao: „Kad dođe On, Duh Istine, upućivat će vas u svu istinu.“

Vrijeme od Isusova uzašašća, do dana Pedesetnice, članovi prve zajednice, provodili su u molitvenom zajedništvu. Nisu znali što će se točno dogoditi, nisu znali što očekivati. Međutim, makar i bili u određenom strahu pred nepoznatim, nisu se razbježali. Podupirući jedni druge, dijeleći međusobno sve „radosti i nade, žalosti i tjeskobe“, ostali su zajedno.

Ubrzo će sami shvatiti i razumjeti kako su zajedništvo u vjeri, nadi i ljubavi, te svijest da svi imamo različite darove i službe unutar zajednice, ali da u isto vrijeme u svima nama djeluje isti Duh, najveći darovi Duha Svetoga.

Kad bi mi, današnji kršćani, malo bolje razumjeli ovu osnovnu dinamiku Duha Svetoga, onda bi u zajednici Božjeg naroda bilo puno manje svađa, sukoba i podjela, a puno više međusobnog prihvaćanja, uvažavanja i poštivanja. Kad bi mi, kojim slučajem, malo bolje razumjeli dinamiku Duha Životvorca, ne bi sebe, zatvarajući se u razne kružoke, doživljavali privilegiranim i boljim vjernicima od drugih, već bi ulagali svakodnevni trud i napor oko izgradnje zajedništva u ljubavi. Kad bi mi kojim slučajem bolje razumjeli dinamiku Duha Tješitelja, ne bi sebe nametali zajednici koristeći ju za osobu promociju i afirmaciju, već bi u iskrenoj poniznosti srca, sebe i svoje talente stavili u službu zajednice izgrađujući „civilizaciju ljubavi“.

Hodočasnici nade možemo biti jedino ukoliko imalo osjetljivo uho koje dobro čuje, um koji jasno razlučuje, te ponizno srce koje u ljubavi prihvaća sve ono što Duh danas govori Crkvi. (ab)