Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu -kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.« Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu. (Lk 2,22-40)

Činjenica Boga koji dolazi susresti čovjeka, te ostaje neprimijećen, veliko nam je upozorenje na našem hodu putem vjere, nade i ljubavi. Lako nam se može dogodi da, prignuti nad samima sobom i svakodnevnicom, Boga koji nam dolazi u susret ne primijetimo. Boga ne susreće ni Veliki svećenik, ni članovi Sinedrija, ni hramsko svećenstvo, ni ostali hramski službenici. Boga susreće osoba koja živi pravedno i bogobojazno, osoba koja kroz iskrenu i predanu molitvu, ne moreći se i ne sustajući, pažljivo čitajući i razlučujući znakove vremena, želi izgrađivati osobni odnos s Bogom, slaveći ga svojim životom u zajednici braće i sestara.

Samo o nama ovisi hoćemo li biti poput svih onih koji Boga tog dana u jeruzalemskom hramu nisu ni prepoznali ni susreli ili ćemo poput pravih hodočasnika nade, starca Šimuna i proročice Ane, vidjeti, susresti i doživjeti Božje spasenje.  (ab)