Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.« Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu. (Lk 2,22 – 40)

Šimun, čovjek bogobojazan i pravedan, dočekao je u svojoj poodmakloj životnoj dobi ispunjenje onoga što mu je Bog davnih godina obećao. Starim i umornim očima vidio je svjetlo koje prosvjetljuje sve narode, u svoje naručje, blagoslivljajući Boga, primio je Emanuela, Krista spasitelja.

Josip i Marija, poput svih roditelja, bili su ponosni na svoje dijete, na ono što o njemu, njima potpuni stranci, govore. Međutim starac Šimun, brzo ih želi vratiti u stvarnost govoreći o Isusu kao o onome koji je postavljen kao osporavani znak propasti jednih i uzdignuća drugih. Ovo proročanstvo mudrog starca kao da se nadvilo nad posljednje dvije tisuće godina naše povijesti. I dan danas svjedočimo istinitosti njegovih riječi. Isus iz Nazareta, koji je Krist, bio je i je, znak osporavan. Nitko prema njemu nije niti može biti indiferentan. Jedni ga prihvaćaju dok ga u isto vrijeme drugi odbacuju, trudeći se već dvije tisuće godina, tijekom raznih razdoblja naše povijesti, zatrti mu svaki spomen, proganjati i na sve moguće načine ograničavati one koji žele biti njegovim učenicima, one koji svojim životom žele svima svjedočiti radost vjere, nade i ljubavi.

I drugi dio Šimunova proročanstva, kojega Blažena Djevica Marija, u tom trenutku radosti i sreće, vjerojatno i nije dobro razumjela i te kako će se ispuniti. Tijekom godina koje će uslijediti, gledajući Sina kako odrasta, prateći ga, zajedno s ostalim učenicima i učenicama prašnjavim putovima Galileje u vremenu njegova javnog djelovanja, hodeći križnim putem njegove muke, stojeći pod drvom križa, primivši njegovo mrtvo tijelo u svoje majčinsko krilo, svjedočeći njegovu uskrsnuću i uzašašću na nebo, Mariji će sigurno puno puta pasti napamet ovaj nepoznati starac i riječi proročanstva boli i patnje koje je tog dana radosti i sreće, u hramu izrekao.

Nakon što su Josip i Marija izvršili propis Zakona vratiše se u Galileju u svoj grad Nazaret. Marija i Josip predstavljaju ono jedino nužno što je uistinu bilo potrebno kako bi Riječ Tijelom postala. Današnja nedjelja želi nas podsjetiti kako u sv. Obitelji nemamo samo uzor obiteljskog života, već i nadu kako je uistinu sve moguće ukoliko svoje misli i putove uskladimo s Bogom provodeći u svom životu njegovu volju, surađujući s njim u djelu spasenja, izgrađujući u Božjoj mudrosti i milosti naše obitelji, župnu i društvenu zajednicu.

ab