U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« (Mt 16,13-19)

Petar i Pavao, ljudi su potpuno drugačijih biografija, društvenog i kulturnog konteksta. Da nije bilo Učitelja koji ih obojicu poziva u svoju službu, teško da bi se ribar iz Galileje i farizej iz Tarza ikada susreli.

Međutim, Učitelju su trebala obojica. Neuk, osoran, tvrdoglav Šimun, kao i učen, mudar i lukav Savao. Gospodin obojici mijenja imena, želeći na jedan simboličan način označiti zaokret koji se dogodio u njihovim životima.

Petar i Pavao nam svjedoče kako na Isusov poziv, koji je svakom od nas upućen u sakramentu krštenja, ne možemo odgovoriti polovično, kalkulirajući, vodeći se logikom „malo bi, malo ne bi“. Gospodina možemo nasljedovati jedino ukoliko uložimo čitava sebe, dijeleći s našom braćom i sestrama sve radosti i nade, žalosti i tjeskobe.

Nasljedujući primjer koji su nam ova dvojica apostolskih prvaka ostavili, ne umarajmo se činiti dobro, ne sustajmo hodeći putem vjere, nade i ljubavi. (ab)