U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.« Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući. (Lk 1, 39-56)

Evanđelist Luka u svom tekstu opisuje susret dviju žena, Marije i Elizabete. Međutim da bi se ovaj susret uopće mogao ostvariti trebalo je učiniti napor, kao što se uostalom oko svakog susreta treba potruditi. Marija je, od sjevera Galileje do juga Judeje, prošla dug put, svladavši pritom sve zapreke koje su joj se ispriječile. Odvažila se učiniti ono na što smo svi mi po sakramentu krštenja pozvani. Marija se, odvažila izići iz uobičajenog i prelazeći preko gorja predrasuda, zapreka i strahova, prispjeti onamo kamo se osjeća pozvanom.

Kad dođe k Elizabeti obije postaju blagoslovom jedna za drugu. Kad susret uspije, onda je to uvijek blagoslov za one koji se susreću.  Kad se s drugim istinski susretnemo onda prepoznajemo njegovu bit, na jednak način kao što je i Elizabeta prepoznala Marijinu: Otkud meni da mi dođe majka Gospodina mojega?

Svi mi, smo stvoreni za zajedništvo, za susret. I to ne za bilo kakav susret. Stvoreni smo za susret s Bogom i bratom čovjekom. Pozvani smo u istini i ljubavi, s puno radosti i nade drugoga susresti. Upravo ovako kako se susreću Elizabeta i Marija. Nažalost naši susreti, čemu svi mi svjedočimo, često puta su obilježeni sa puno toga, ali ih rijetko karakteriziraju istina i ljubav, radost i nada. Kad bi počeli nabrajati, pronašli bi tisuću i jedan razloga zbog čega je tomu tako. Na stotinu načina bi, kao što to obično i radimo, pravdali same sebe.

Ono što nam svima ubiti nedostaje je središnja rečenica ovog odlomka iz Lukina evanđelja, rečenica koja najbolje opisuje Mariju i njen život, rečenica kojom Elizabeta tako zorno opisuje temeljnu razliku između nas i Marije: Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina. Blaženstvo je ovo koje prethodi svim ostalim blaženstvima. Na početku svega stoji vjera. I to ne bilo kakva vjera, već vjera koja zna da će se ispuniti sve ono što nam je rečeno od Gospodina. Vjera koja se potpuno, bez zadrške, do kraja pouzdaje u Boga.

Božja obećanja, premda ih tako često zamišljamo, nisu nešto daleko, maglovito, nama nedostižno. Božja obećanja su u nama, mi smo baštinici ovih obećanja, te njihovo ispunjenje i te kako ovisi o nama samima. Ovisi o tome koliko smo u svom životu vjerni osobnom krsnom pozivu i poslanju.

Vjerovati u Božja obećanja ne znači nezainteresirano čekati da se ona ostvare. Vjerovati u Božja obećanja, vjerovati da će se uistinu ispuniti ono što nam je rečeno od Gospodina, znači pokrenuti se, uključiti se, aktivno, vjerom ljubavlju djelotvornom, živjeti svoje opredjeljenje za Krista.

Zar ne bi bilo lijepo kad bi i mi od nekog čuli iste ove riječi koje je Marija čula od Elizabete. Zar ne bi bilo lijepo da i nas netko prepozna kao one koji su blaženi jer su povjerovali Božjoj Riječi i njegovim obećanjima.

Samo susrećući jedni druge u istini i ljubavi, radosti i nadi, samo živeći vjerno Božja obećanja, možemo biti odgovorni graditelji zajednice krštenika, postajući iz dana u dan, sve više i više, sol zemlje i svjetlo svijeta.

ab