U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: “Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji. I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. (Iv 3,13-17)

Krist, koji je „trajni lik Božji“, svjesno bira put poniznosti. Ne drži se svoje božanske veličine kao privilegija ili „plijena“ koji treba čuvati, nego se odriče vlastite slave i postaje čovjek, sluga. Ova spremnost na samoponiženje iz temelja potresa uobičajene ljudske predodžbe o uspjehu, moći i veličini. U svijetu gdje se često teži isticanju, nadmetanju i samopromociji, Kristov primjer nudi radikalno drugačiji put, put poniznosti, solidarnosti i služenja. Križ, znak sramote i prokletstva u antičkom svijetu, postaje mjesto savršene ljubavi i predanja. Isus ne bježi od patnje, ne izbjegava žrtvu, već u slobodi prihvaća svoj križ zbog ljubavi prema ljudima i vjernosti Bogu. Njegova smrt nije poraz, nego uskrsna pobjeda ljubavi koja nadilazi svaki grijeh i tamu.

U svijetu koji često traži uspjeh bez žrtve i slavu bez služenja, Gospodinov križ nam ostaje trajni izazov i nadahnuće za istinsku preobrazbu srca i društva. (ab)