U ono vrijeme: među onima koji su se došli klanjati na Blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: “Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.” Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: “Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.” “Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!” Uto dođe glas s neba: “Proslavio sam i opet ću proslaviti!” Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: “Zagrmjelo je!” Drugi govorahu: “Anđeo mu je zborio.” Isus na to reče: “Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas.” “Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.” To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.(Iv 12,22-30)

Evanđelist Ivan nas vodi u blagdansko ozračje Jeruzalema uoči proslave blagdana Pashe, uoči onih dan u kojima će Bog poniziti samog sebe, kako bi nam, ljubeći nas do kraja, ponudio put spasenja.

U Jeruzalemu je tih dana vladala gužva, kao što je to uostalom i danas po našim gradovima uoči velikih blagdana. Svatko je u Jeruzalem došao iz nekih svojih razloga. Jedni zbog pobožnosti, drugi zbog trgovine, treći da ih se vidi i da budu viđeni. Među svim tim mnoštvom nalaze se i neki Grci. Susrećući se po gradu s Židovima očito je da su čuli za Isusa. Čuli su za ozdravljenja i razna čuda, a najvjerojatnije i za Lazarovo oživljavanje. Tih dana u Jeruzalemu to je sigurno bila udarna vijest, predmet mnogih razgovora i ćakula. Sve te glasine zainteresirale su i ove Grke, koji su krenuli u potragu za Isusom. Nisu ga mogli odmah pronaći, ali ih je očito netko uputio na njegove učenike, a oni ih odvode Učitelju.

Filip i Andrija jasno nam svojim primjerom ukazuju na ono što bi trebala biti zadaća svakog učenika, zadaća svakog od nas koji smo primajući sakramente krštenja i potvrde postali učenicima. Pozvani smo i poslani, svjedočeći radost vjere, nade i ljubavi, našu braću i sestre, dovoditi Bogu. Budući da nam se koji put zna dogoditi suprotno, umjesto da dovodimo, mi u svojoj samoproglašenoj pravednosti druge odvodimo od Boga, korizmeno vrijeme, u kojem smo pozvani na obraćenje i promjenu života, odlična nam je prigoda da se uistinu i počnemo mijenjati. (ab)