Tijekom korizmenog vremena bili smo pozvani zajedno s Kristom hoditi pustinjom, uspeti se na goru Tabor, povlačiti se u tišinu i molitvu. Pri kraju korizmenog puta pozvani smo svoju pažnju usmjeriti na otajstvo muke i smrti Gospodinove.

Kako bi to lakše mogli napraviti liturgija nam na razmišljanje nudi sliku sjemena koje, po samoj logici, daje rod jedino ako umire. Sljedeće nedjelje je Cvjetna nedjelja, nedjelju iz Uskrs. Zbog toga Isus kaže: Došao je čas. Čas je to u kojem pšenično zrno, pavši na zemlju umire, kako bi donijelo obilan rod.

Na prvi pogled može nam se učiniti tužnom sudbina sjemena pšenice, koje se u dubini i tami zemlje raspada. Ali upravo iz tog raspadanja, raste novi život, veliki i bujni klas pšenice. Zrno pšenice koje bi htjelo ostati na „sigurnom“ u nekom skladištu, ničem ne bi vrijedilo. Samo ono zrno koje je spremno žrtvovati se, rađa novim životom, donosi rod. Naglasak ove evanđeoske slike nije na umiranju, već na donošenju ploda, na novom životu. Učitelj naglašava mogućnost zrna da donese obilan rod, ne žrtvu.

Kroz ovu tako jednostavnu i svima razumljivu sliku Isus govori o središnjem događaju u svom životu, o ispunjenju svog poslanja. Do proslave, do uskrsnuća, do otkupljenja čovjeka, dolazi se samo preko drva križa, preko muke i smrti. Isus daje život iz ljubavi. On Sin Božji je ova slika pšeničnog zrna. Zrna koje umire kako bi rađalo i umnažalo život.

Međutim Isus se ne zaustavlja samo na ovoj slici,  nastavlja dalje: Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Onaj tko živi u egoizmu, onaj kome u životu nije važan nitko drugi, već on sam sebi, osuđen je na besplodnost i besmisao. Dok onaj koji ljubi svog bližnjeg kao sebe samog, onaj koji se spreman staviti u službu bližnjem, onaj čija vjera uistinu jest ljubavlju djelotvorna, taj živi plodnim i smislenim životom.

Nasljedovati Učitelja nije ni lako ni jednostavno, ukoliko želimo ozbiljno živjeti naše biti kršćanin. Logika kršćanstva, s kojom očito imamo velikih problema, više je nego jasna. Potrebno je iz dana u dan umirati sebi, svojim željama i prohtjevima, svom egu i svojoj oholosti, kako bi mogli uistinu donositi obilat rod za obiteljsku, župnu, biskupijsku i društvenu zajednicu u kojima živimo.

AB