U ono vrijeme: među onima koji su se došli klanjati na Blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: “Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.” Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: “Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.” “Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!” Uto dođe glas s neba: “Proslavio sam i opet ću proslaviti!” Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: “Zagrmjelo je!” Drugi govorahu: “Anđeo mu je zborio.” Isus na to reče: “Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas.” “Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.” To reče da označi kakvom će smrću umrijeti. (Iv 12,20-33)

Evanđelist Ivan nas vodi u blagdansko ozračje Jeruzalema uoči proslave blagdana Pashe, uoči onih dan u kojima će Bog poniziti samog sebe (usp. Fil 2,8), kako bi nam, ljubeći nas do kraja (usp. Iv 13,1), darovao put spasenja.

U Jeruzalemu je tih dana vladala gužva, kao što je to uostalom i danas po našim gradovima uoči svih velikih blagdana. Svatko je u Jeruzalem došao iz nekih svojih razloga. Jedni zbog pobožnosti, drugi zbog trgovine, treći da ih se vidi i da budu viđeni. Među svim tim mnoštvom nalaze se i neki Grci. Susrećući se po gradu s Židovima očito je da su čuli za Isusa. Čuli su za ozdravljenja i razna čuda, a najvjerojatnije i za Lazarovo oživljavanje (usp. Iv 11,1-44). Tih dana u Jeruzalemu to je sigurno bila udarna vijest, predmet mnogih razgovora i ćakula. Sve te glasine zainteresirale su i ove Grke, koji su krenuli u potragu za Isusom. Nisu ga mogli odmah pronaći, ali ih je očito netko uputio na njegove učenike, a oni ih odvode Učitelju.

Filip i Andrija jasno nam svojim primjerom ukazuju na ono što bi trebala biti zadaća svakog učenika, zadaća svakog od nas koji smo primajući sakramente krštenja i potvrde postali učenicima. Pozvani smo i poslani, svjedočeći radost vjere, nade i ljubavi, našu braću i sestre, dovoditi Bogu. Budući da nam se koji put zna dogoditi suprotno. Umjesto da dovodimo, mi u svojoj samoproglašenoj pravednosti druge odvodimo od Boga, korizmeno vrijeme u kojem smo pozvani na obraćenje i promjenu života odlična nam je prigoda da se uistinu i počnemo mijenjati.

Teško je znati što su ovi Grci očekivali da će tog dana od Učitelja čuti, što su očekivali da će vidjeti. Kad bih morao nagađati nekako ne vjerujem da su očekivali govor o zrnu koje umirući donosi obilat rod. Pa ipak ovaj govor, koliko god od Grka ili učenika bio neočekivan, možda i nerazumljiv, temelj je našeg osobnog rasta na putu vjere, nade i ljubavi. Samo onaj tko, poput zrna pšenice, svakodnevno „umire“ sebi, ostavlja dovoljno prostora u kojem može „rasti“ drugi, prostora u kojem se naša sestra i brat mogu ostvariti.

Jedina logika kojom smo pozvani živjeti svoj krsni poziv i poslanje, ona sjemena koje umirući donosi obilat rod, u svojoj biti je, kao što uostalom i sami možemo vrlo lako primijetiti, paradoksalna. Onaj tko odbija „umrijeti“ tj. onaj tko se odbija obratiti, mijenjati, raditi na sebi. Onaj tko odbija iz dana u dan postajati bolja osoba, polako, ali sigurno „umire“. Život je dar koji nam je darovan. Darovan nam je ne za nas same. Ne za ostvarenje našeg komoda,  osobnih želja, prohtjeva, taština, ambicija i sl. Život nam je darovan zbog drugog, kako bi trošeći ga iz ljubavi prema bratu čovjeku, mogli i sami živjeti „punim plućima“.

Kad napokon ovo otkrijemo, te svoje opredjeljenje za Krista počnemo uistinu i živjeti logikom sjemena koje umire da bi živjelo, obilni rod u svoje vrijeme sigurno neće izostati.

ab