Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro! Pritisnute tugom zbog gubitka voljenog brata, pomalo ljute na Isusa koji se nije odmah odazvao njihovu pozivu, da dođe vidjeti onoga koga ljubi, obje sestre, i Marta i Marija, prekoravaju i osuđuju Učitelja, jer nije bio tu u trenutku kad su ga najviše trebali.

Pogođeni iskustvom smrti drage nam osobe, osobnom ili tuđom bolešću, situacijom epidemije koja dovodi u opasnost kako naše vlastite živote, živote dragih nam osoba, ali jednako tako i sam način i stil življenja na koji smo navikli, uzrokujući veliku neizvjesnost kako na ekonomskom i gospodarskom, tako, možda i još više, na društveno-političkom polju, živeći svoju svakodnevnicu unutar zidova vlastitog doma, sigurno se i sami pomalo osjećamo poput Marte i Marije, razočarani što Učitelj nije ovdje, baš onda kad ga najviše trebamo.

Vidjevši da ne dolazi, suočene s situacijom bratove smrti, pogreba, velikog broja ljudi koji je došao kako bi ih utješio, kako bi im pomogao u nošenju tereta patnje i boli, suočene s neizvjesnom budućnošću, sestre možda više i nisu toliko razmišljale o Isusu, koji se nije pojavio onda kad im je bio potreban. Kao nebrojeno puta prije ovog događaja u Betaniji, kao toliko puta tijekom stoljeća nakon njega, potvrđuje se uvijek ista istina: Božje misli nisu naše misli, Božji puti nisu naši puti (usp. Iz 55,8). Bog se ne da uvjetovati ni našom ljudskom logikom ni situacijom koju proživljavamo. Toliko nas ljubi da je putem boli i patnje sam prošao kako bi nas spasio od nas samih. Odlomak iz Ivanova evanđelja ove pete korizmene nedjelje (Iv 11, 1-45), prožet je osjećajima i govorom o ljubavi: evo onaj koga ljubiš, bolestan je; Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara; I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: Gle, kako ga je ljubio! Božja ljubav prema čovjeku je bezgranična, bezuvjetna i neupitna. Bog je onaj koji s nama proživljava sve naše radosti i nade, sve naše žalosti i tjeskobe. Vjeruješ li to? Pitanje je koje odzvanja ne samo ovim tekstom Ivanova evanđelja ili odlomcima o kojima smo proteklih nedjelja razmišljali, pitanje je ovo koje odzvanja našim životom, osobito u ovom korizmenom vremenu kojeg živimo, vremenu kušnji i izazova s kojima smo svakodnevno suočeni. Vjeruješ li?

U trenutku kad mu se možda Marta i Marija nisu ni nadale, četvrti dan nakon što su pokopale svog brata Lazara, Gospodin dolazi, kako bi ih susreo u njihovoj patnji i boli, zagrlio ih svojom ljubavlju, ojačao njihovu vjeru i nadu. Marta je ta koja ga je prva primijetila te mu odlazi u susret. Susrevši ga, osjetivši se utješenom, odlazi po svoju sestru, koja čuvši jednostavni poziv: Učitelj je ovdje i zove te, ne postavljajući suvišna pitanja, ostavlja sve i odlazi za svojom sestrom, odlazi u susret Učitelju i Gospodinu.

Učitelj je ovdje i zove te! Zove tebe, mene, sve nas, kako bi nas u ovom našem vremenu i prostoru učinio radosnim svjedocima vjere, nade i ljubavi. Učitelj je ovdje i zove. Hoću li ga susresti, hoćeš li ga susresti, hoćemo li ga susresti, ne ovisi toliko o Učitelju i Gospodinu, on je tu i strpljivo čeka. Čeka da napokon operemo blato s očiju, da ga prepoznamo, da mu pohrlimo u susret, kako bi nas susreo u našoj boli i patnji, kako bi nas zagrlio svojom ljubavlju, kako bi nam ojačao vjeru i nadu.

AB