U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: “Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?” To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: “Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?” Ona reče: “Nitko, Gospodine.” Reče joj Isus: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.” (Iv 8,11).

Tek kad je svo kamenje palo po tlu, tek kad su tužitelji otišli, Učitelj se uspravlja i usmjerava svoj pogled, pogled pun nade, milosrđa i oprosta, prema ženi. Tek na kraju, u središte Učiteljeve pažnje, dolazi ona koja je bila uzrokom cijele te strke i meteža, tog dana u Hramu. Kao da nije želio da se njegov pogled miješa s pogledima pismoznanaca i farizeja. Osuđujućim pogledima, punim zloće, mržnje i prezira. Želio je da u njegovom pogledu, da u njegovim očima, ova žena vidi toplinu, blizinu, prihvaćanje, razumijevanje. Da vidi nadu koju gaji za nju i njen život. Želio je da se ta žena osjeti voljenom i prihvaćenom, da osjeti sve ono što može postati. Njegov se pogled nije zaustavio na njoj dok su bili okruženi mnoštvom, ne zbog toga što mu nije stalo do nje, nije ju pogledao zbog toga, da ne bi pomiješala Božji pogled s pogledom ljudi. Tek kad su drugi otišli, tek kad ostaju sami, kad iz njenih očiju nestaju neizvjesnost i strah, Bog joj upućuje svoj pogled, pogled ljubavi i oprosta.  (ab)