Marko nam u svom evanđelju predstavlja Isusa kao onog koji naviješta dolazak kraljevstva Božjeg. Cijelo njegovo evanđelje vrti se oko pitanje: Tko je Isus? Želeći nam ponuditi odgovor, Marko opisuje Isusove svakodnevne aktivnosti: propovijedanje po mjestima Galileje, čudesna ozdravljenja i izlječenja, povlačenje na samotna mjesta u molitvu.

Odlomak iz evanđelja današnje nedjelje (Mk 1,29-39), nastavlja se na onaj od prošle (Mk 1,21-28) te zajedno sačinjavaju jednu cjelinu. Isus dolazi u Kafarnaum, kao svaki pobožni židov subotom odlazi u sinagogu, gdje okupljene uči kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanici. Po završetku molitve s Ivanom i Jakovom, odlazi u kuću Šimunovu i Andrijinu, gdje ozdravlja Šimunovu punicu koja je ležala u ognjici. Zahvaljujući Učiteljevoj prisutnosti, bolesnica se diže i poslužuje svoje ukućane i goste. Isus je osloboditelj. On oslobađa od robovanja zlu i grijehu. Oslobađa nas kako bi mogli prihvatiti ono što je dobro, istinito i pravedno. Isus, iz sinagoge, službene židovske bogomolje, prelazi u kuću, mjesto življenja svakodnevnice. U Petrovoj kući, stvara se nova Isusova obitelj.

Vjera se ne živi u službenim bogomoljama, u crkvama. Tu se okupljamo na molitvu kako bi kao zajednica Boga slavili i zahvaljivali mu na darovima kojima nas neprestano obasipa. Vjera se živi u svakodnevnici. Ona nije apstraktna, vrlo je konkretna, te smo ju pozvani živjeti i svjedočiti u obitelji, na radnom mjestu, među prijateljima i znancima. Naša svakodnevnica, svakodnevni susreti s drugim, su mjesta življenja vjere, mjesta u kojima bi naša vjera treba biti ljubavlju djelotvorna.

Kako bi ona to uistinu i mogla biti, potrebno se poput Učitelja povući na samotno mjesto i ondje se moliti. Potrebno je svaki dan, uz sve ono od čega se naša svakodnevnica sastoji, odvojiti se od svega, odvojiti se od buke u sebi i oko sebe, te u miru i tišini susresti Boga. Molitva je hrana za naš duhovni život. Dojam je da premalo o svojoj duhovnosti vodimo računa. Često smo kako kaže Job poput umornih robova što žude za hladom (usp. Job 7,2). U neprestanoj, svakodnevnoj borbi za jedan euro više, porobili smo sami sebe. Taj začarani krug po kome neumorno iz dana u dan trčimo, dovodi nas do toga da postajemo nesposobni istinski susresti samog sebe, svoje ukućane, prijatelje, znance, brata čovjeka, pa onda i samog Boga. Vrijeme je da postanemo svjesni uzaludnosti takvog načina života, kruga iz kojeg nikako da izađemo.

Vrijeme je uistinu da se zaustavimo, malo promislimo, stvorimo tišinu u sebi i oko sebe, tišinu u kojoj je jedino moguće Boga susresti, pa ćemo vidjeti da može bolje i drugačije. Vidjet ćemo da naši odnosi mogu biti puno kvalitetniji, ako uložimo samo mrvicu truda i napora mijenjajući sebe.

AB