U ono vrijeme: Dok se jednom oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. Kada dovrši pouku, reče Šimunu: “Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.” Odgovori Šimun: “Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.” Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše. Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: “Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!” Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim. (Lk 5,1-11)

„Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.“  Čitav naš život stane u jedan ALI.

Ali je to koji dijeli onoga koji je Boga susreo, od onoga koji ga tek treba susresti i pustiti u svoj život. Dok nam se život odvija po našoj riječi, teško da ćemo barku svog života biti spremni izvesti na pučinu. Uklopit ćemo se među one koji stalno nešto žele, a ne znajući pravo što, ostaju vječno privezani u portu.

Ali kad povjerujemo Njegovoj riječi. Kad ga čujemo kako nam iz dana u dan uporno ponavlja da bez obzira na sve naše pogreške, propuste i promašaje. Da bez obzira na silni trud koji ulažemo, a rezultata nema, ne odustajemo, već hrabro, na Njegovu riječ, barku svog života izvezemo na pučinu, otvoriti ćemo sebi realnu mogućnost da jednog dana pristanemo u luci vječnosti. (ab)