U ono vrijeme: reče Isus svojim učenicima: “Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.” (Iv 14,15-21)

Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. Pod „zapovijedima“ Isus, u prvom redu ne misli toliko na dobro poznat popis od njih deset, već na one koje on sam, svojim riječima i djelima, ljubeći Boga i brata čovjeka, svima konkretno svjedoči.

Zauzeta i angažirana ljubav (caritas) koja svoje polazište ima u Bogu, mjera je i mjerilo djelovanja svakog onog tko želi hoditi Učiteljevim putem.

Ako uistinu ljubim Boga, tada nikoga i ništa ne smatram vrjednijim i važnijim od njega, izražavajući svoju ljubav prema Bogu barem kroz nedjeljni odlazak na Svetu Misu. Ukoliko uistinu ljubim bližnjeg, onda će se ta ljubav u prvom redu očitovati u mom odnosu prema sestri i bratu. Neću ubijati, ne samo doslovno. Bližnjeg neću ogovarati, neću mu se rugati i izrugivati ga, podmetati mu, neću ga uvlačiti u različite „igre i igrice“, činiti preljuba, krasti, lažima „ubijati“ sestru ili brata…

Izbjegavati činiti zlo najmanja je moguća mjera ljubavi. Sljedeći korak na putu ljubavi je činiti dobro, svako moguće dobro, na svaki način i u svakom trenutku. Samo zauzetom i angažiranom ljubavlju, samo čineći konkretno dobro sestri i bratu, bez obzira kako se u isto to vrijeme oni odnose prema meni, odgovaram Bogu na njegov dar ljubavi.

Ljubav na koju nas poziva Učitelj, ne izražava se zavodljivim i sladunjavim riječima, kojih nam na forumima današnjice ne manjka ili možda dobrim, premda u isto vrijeme neizvedivim i neostvarivim, željama. Zauzeta i angažirana ljubav (caritas) kojom smo svi mi, bez iznimke, pozvani izgrađivati zajednicu krštenika, izražava se jedino i samo konkretnim djelima, na što nas sv. Jakov jasno podsjeća: Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: »Hajdete u miru, grijte se i sitite«, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: »Ti imaš vjeru, a ja imam djelâ. Pokaži mi svoju vjeru bez djelâ, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru. Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću.« Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djelâ jalova? (Jak 2,14-20).

Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. Isusu je jasno da od svojih učenika puno traži, da pred njih postavlja težak zadatak. Zbog toga im odmah obećava drugog Branitelja, Duha Istine, Duha Svetog, koji će ih, ukoliko mu to dopuste, svojom milošću „nositi“ u ostvarenju njihova poziva i poslanja. Premda je, Duh Sveti darovan i svima nama, osobito u sakramentima Krštenja i Potvrde, ponekad prevladava dojam, kao da u življenju svoje svakodnevnice, ove darovane milosti nismo dovoljno svjesni. Osjetiti ljubav Božju koja je razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je darovan (usp. Rim 5,5), prvi je korak na putu radosti Ljubavi kojim smo pozvani ići.

ab