Pošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.« (Iv 13,31-33a.34-35)

Ako znamo da još u Mojsijevom zakonu (Pnz 6,5-6 i Lev 19,18) nalazimo odredbe koje se odnose na ljubav prema Bogu i bližnjem, u čemu je onda novost o kojoj, u dvorani posljednje večere, Isus govori svojim učenicima? Novost je u nečem s čim se i mi sami, nakon više od dvije tisuće godina od ovog Isusova oproštajnog govora, jako mučimo i imamo velikih problema kako u razumijevanju, tako i u življenju. Nije dovoljno samo ljubiti. Ovakvo shvaćanje ovih Učiteljevih riječi jako je manjkavo i površno. Ljubav se lako može krivo shvatiti, te postati posesivna, dominirajuća, zarobljujuća. Ljubav koja uzima sve, a ne daje ništa. Novost koji Isus naglašava je u tome da trebamo ne samo ljubiti, već trebamo voljeti jedni druge, u zajednici, osobno, licem u lice, trebamo davati i primati ljubav. Ne može se voljeti općenito. Ljubav treba biti konkretna, osobna.

Novost o kojoj Isus govori u ovom se ne iscrpljuje, ide korak dalje. U zajednici krštenika, potrebno je da jedni druge volimo, na način kako i nas same voli Isus. Ne koliko, to je nemoguće, jer jedna je mjera Božje, a posve druga ljudske ljubavi. Međutim trebamo učiniti trud i napor, da međusobne odnose izgrađujemo na ljubav koju Isus gaji prema nama. Malo prije ovih Isusovih riječi koje nam donosi evanđelist Ivan, Učitelj nam je dao primjer, što i kako trebamo činiti jedni drugima, kako i na koji način se jedni prema drugima ponašati. Kleknuo je pred svoje učenike i oprao im noge. Nakon što im je osobno dao primjer, poziva ih da i oni tako čine jedni drugima.

Tek onda kad budemo imali dovoljno hrabrosti za iskreno i odlučno nasljedovanje Učiteljeva primjera, tek tad ćemo biti u mogućnosti shvatiti što uistinu znači biti kršćanin. Nije dovoljno samo vjerovati, potrebno je biti autentičan. Naša vjera koju ustima ispovijedamo, nužno mora u našoj svakodnevnici, biti ljubavlju djelotvorna. Ili jesmo ili nismo. (ab)