Može li se ljubav zapovjediti? Nije li nametnuta ljubav obična karikatura same sebe, frustrirajuća za onog koji “voli”, razočaravajuća za onog tko je “voljen”?

Ljubav, ukoliko se vodimo logikom Evanđelja, nije obaveza, ona je životna potreba, kako je to lijepo formulirao francuski filozof J. Maritain: Da bi kvalitetno živjeli, svim nam je neophodno puno ljubavi. Ukoliko iz naših međusobnih odnosa bilo unutar obiteljske, župne ili društvene zajednice, izostane ljubav, onda uvijek dominira jači, nasilniji, lukaviji. Učitelj ne želi da među njegovim učenicima vladaju takvi odnosi, on želi da se odnosi unutar zajednice krštenika izgrađuju na međusobnom prihvaćanju, uvažavanju, ljubavi. Iz ovog proizlazi i njegov apel, u dvorani posljednje večere, uoči muke, smrti i uskrsnuća: Ljubite jedni druge!

Ako znamo da još u Mojsijevom zakonu (Pnz 6,5-6 i Lev 19,18) nalazimo odredbe koje se odnose na ljubav prema Bogu i bližnjem, u čemu je onda novost o kojoj, u dvorani posljednje večere, Isus govori svojim učenicima? Novost je u nečem s čim se i mi sami, nakon više od dvije tisuće godina od ovog Isusova oproštajnog govora, jako mučimo i imamo velikih problema kako u razumijevanju, tako i u življenju. Nije dovoljno samo ljubiti. Ovakvo shvaćanje ovih Učiteljevih riječi jako je manjkavo i površno. Ljubav se lako može krivo shvatiti, te postati posesivna, dominirajuća, zarobljujuća. Ljubav koja uzima sve, a ne daje ništa. Novost koji Isus naglašava je u tome da trebamo ne samo ljubiti, već trebamo voliti jedni druge, u zajednici, osobno, licem u lice, trebamo davati i primati ljubav. Ne može se voliti općenito. Ljubav treba biti konkretna, osobna.

Novost o kojoj Isus govori u ovom se ne iscrpljuje, ide korak dalje. U zajednici krštenika, potrebno je da jedni druge volimo, na način kako i nas same voli Isus. Ne koliko, to je nemoguće, jer jedna je mjera Božje, a posve druga ljudske ljubavi. Međutim trebamo učiniti trud i napor, da međusobne odnose izgrađujemo na ljubav koju Isus gaji prema nama. Malo prije ovih Isusovih riječi koje nam donosi evanđelist Ivan, Učitelj nam je dao primjer, što i kako trebamo činiti jedni drugima, kako i na koji način se jedni prema drugima ponašati. Kleknuo je pred svoje učenike i oprao im noge. Nakon što im je osobno dao primjer, poziva ih da i oni tako čine jedni drugima.

Tek onda kad budemo imali dovoljno hrabrosti za iskreno i odlučno nasljedovanje Učiteljeva primjera, tek tad ćemo biti u mogućnosti shvatiti što uistinu znači biti kršćanin. Nije dovoljno samo vjerovati, potrebno je biti autentičan. Naša vjera koju ustima ispovijedamo, nužno mora u našoj svakodnevnici, biti ljubavlju djelotvorna.

Ili jesmo ili nismo.

AB