Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: “Ako hoćeš, možeš me očistiti!” Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: “Hoću, budi čist!” I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: “Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.” Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud. (Mk 1,40-45)

Nakon što je ozdravio Petrovu punicu i mnoge bolesnike, te izagnao zloduhe, evanđelje današnje nedjelje opisuje nam Isusa u dodiru s najtežom bolesti ondašnjeg vremena, gubom.

U Izraelu, kako čitamo u prvom čitanju (Lev 13,1-2.45-46), oboljeli od gube bili su u potpunosti isključeni iz vjerničke i društvene zajednice. Osim toga ova bolest se shvaćala kao Božja kazna. Posebni zakoni su omogućavali svećenicima da osobu proglase nečistom, gubavom. Jednako tako su svećenici bili zaduženi utvrditi eventualno ozdravljenje te nekada isključenu osobu, ponovno primiti u zajednicu.

Svako čudo, pa tako i ovo ozdravljenja gubavca, podrazumijeva osobnu vjeru. Pojedinac, svjestan situacije u kojoj se nalazi, imajući povjerenja u Isusa, sam preuzima inicijativu, dolazi na koljenima, moliti za ozdravljenje. Kršeći sve odredbe Zakona gubavac dolazi pred Isusa: Ako hoćeš možeš me očistiti. Cijela njegova budućnost, cijeli njegov život visi o riječi ako. Ne krši Zakon samo ovaj gubavac, krši ga i Isus koji ga se dotiče. Isusa u njegovom djelovanju uvijek vodi ljubav prema čovjeku, osobito čovjeku koji je ranjen, koji je odbačen, koji životari tamo negdje na marginama zajednice.

Koliko god naoko jednostavan bio ovaj dijalog, toliko je bogat značenjem: potpuno povjerenje gubavca, te Učiteljev odgovor koji ne zavarava. Isus gubavcu omogućava da ponovno bude primljen u zajednicu, vraća mu njegovo dostojanstvo, vraća ga u zajedništvo s Bogom.

Spasenje, nije ljudski čin, već je Božji dar. Čudo nikad nije svrha samom sebi, niti je čudo ozdravljenja na korist samo onom tko ozdravlja. Čudo je znak svima. Isus ozdravljenog šalje svećenicima nudeći im mogućnost da upoznaju Krista: Idi pokaži se svećeniku i prinesi za svoje ozdravljenje ono što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo. Čudo treba biti  znak, ne samo svećenicima, ne samo Isusovim suvremenicima, već i svima nama kako bi iznova u sebi otkrili ljepotu poziva i poslanja koje smo primili po sakramentu krštenja, te uistinu, u svojoj svakodnevnici, postali svjedocima Božje milosrdne ljubavi.

ab