U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: “Vama koji slušate velim: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju.” “Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj.” “I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.” “Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati.” “Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima.” “Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.” “Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.” (Lk 6,27-38)

Zahtjevan je ovaj Isusov govor, koji je u mnogo čemu suprotan  načinu života većine nas ljudi, sklonih nasilju, mržnji, lažima, podmetanjima i ogovaranjima, kako jučer tako i danas. U potpunoj je suprotnosti s načinom života čovjeka sklonog posuđivanju novca uz velike kamate, od čega su pojedinci i institucije napravili unosan biznis. Nasuprot tom i takvom čovjeku stoji Isus koji nudi praštanje, milosrđe i ljubav. Poziva nas na činjenje dobra svima, bez obzira na situaciju, bez obzira na osobu, bez obzira na uvredu koju smo eventualno pretrpjeli. Učitelj nas vrlo jasno poziva da od srca opraštamo svima koji su nas “razapeli” ili koji nas svojim postupcima prema nama svakodnevno “razapinju”.

Temeljno životno pravilo, temeljno pravilo našeg hoda u vjeri, pravilo kojim bi se trebali odlikovati životi svih onih koji sakramentom krštenja pripadaju zajednici krštenika, zajednici Crkve, pravilo po kojem bi se mi kršćani, plivajući protiv struje, od svih drugih trebali razlikovati, je da bratu i sestri uvijek činimo dobro, bez obzira kako se prema nama odnose. Da bi to uistinu i mogli, pozvani smo usvojiti Isusove osjećaje, Isusov stil i način ponašanja. A to znači da je potrebno rušiti sheme i okvire dominantnog načina ponašanja u društvu, unoseći u naše međuljudske odnose više praštanja, milosrđa i ljubavi. Da ovo nije nemoguće svjedoče nam primjeri svetaca tijekom povijesti, ali i primjeri velikog broja naše braće i sestara koji se trude ozbiljnije živjeti svoje opredjeljenje za Isusa Krsta.

O potrebi praštanja i pomirenja svjedoči nam i odlomak iz Prve knjige o Samuelu, opisujući događaj iz pustinje Zif. Kralj Šaul je sa tri tisuće ljudi, krenuo u potragu za Davidom i njegovim ljudima, htijući ga uhvatiti i ubiti, jer se bojao da će mu David preoteti kraljevsku krunu. Tijekom noći David i Abišaj su se ušuljali u tabor u kojem su vojnici i kralj Šaul spavali. Abišaj je odmah htio usmrtiti kralja, ali mu David nije dao: Nemoj ga ubijati! Jer tko će dignuti ruku svoju na pomazanika Gospodnjeg i ostati nekažnjen? David, premda nepravedno proganjan od kralja Šula, iskazuje mu praštanje, milosrđe i ljubav.

Ako nam je Isusov govor možda previše zahtjevan, pokušajmo onda barem u svom životu nasljedovati primjer Davida. Mogućnosti koje nam se u životu pružaju da uzvratimo nekom za zlo koje nam je nanio, iskoristimo da mu učinimo dobro. Oduprimo se napasti koja nas nutka da činimo zlo jedni drugima, kako u obitelji, tako i u župnoj i društvenoj zajednici. Budimo milosrdni jedni prema drugima, puni ljubavi i praštanja. To je jedini put kojim trebaju kročiti oni koji se diče kršćanskim imenom.

ab