U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se: “Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini. (Iv 17,11b-19)

Poslije Gospodinova uzašašća k Ocu, apostoli ne znaju što će biti s njima i što im je činiti. Zbunjeni su. Nesigurni. Osjećaju u sebi određeni strah i tjeskobu. Boje se da bi mogli stradati kao Isus, a u isto vrijeme vide i znaju da je Krist pobijedio smrt. Znaju da je uskrsnuli Isus s njima, te se ne bi trebali ničega bojati. Međutim ipak osjećaju kao da im nešto važno nedostaje. Na nekoj razini vlastite egzistencije slute kako bi im onaj obećani Tješitelj trebao otvoriti um i srce, ispuniti ih hrabrošću. No, kada će se to zbiti i na koji način, nisu mogli znati. Pred njima je jednostavan izbor. Ili čekati i vidjeti što će se dogoditi, ili odustati i otići, vratit se svojim prijašnjim životima. Iako tjeskobni i nesigurni, donose najbolju moguću odluku: postojani u molitvi, ostaju svi zajedno u dvorani Posljednje večere. U trenucima svog početka, Crkva je svjesna da ne može dalje bez molitvenog zajedništva. Može ona u stanovitim razdobljima biti zbunjena, zaplašena i nemoćna, može se u svijetu ne snalaziti, mogu je mrziti i proganjati – ali dokle god se, slaveći sakrament ljubavi, okuplja oko euharistijskog stola, ona je kadra, iščekujući dar Duha Svetog, molitveno se povezivati sa svojim uskrsnulim Gospodinom.

Razdoblje od Uzašašća do Duhova bilo je deset dana svojevrsnih “duhovnih vježba”. Vrijeme šutnje, vrijeme priprave, vrijeme sazrijevanja. Kao da je Duhu Svetom bilo potrebno desetak dana njihove bliže priprave da ih “zateče i budne u molitvi i raspjevane njemu na slavu”.

Učimo se od prvih učenika i učenica. Prihvatimo tišinu, Božju skrivenost, njegovu šutnju i – molimo. Pojedinačno i zajednički. Tražimo Gospodina, obraćajmo mu se s povjerenjem. Imajmo pouzdanja da će i nas obećani Branitelj pohoditi, obdariti nas svojim darovima, kako bismo i mi, u svijetu u kojem živimo, bili vjerodostojni svjedoci Kristova uskrsnuća. (ab)