Biblijska čitanja današnje nedjelje pozivaju nas na ozbiljno promišljanje o našoj vjeri. Naša vjera bi trebala biti plod osobnog iskustva susreta s Kristom, a ne plod tradicije, koja onda prerasta u neku vrstu inercije, pa više ni sami nismo sigurni zašto vjerujemo, odnosno vjerujemo jer i drugi tvrde da vjeruju.

Prorok Zaharija (12,10-11) progovara o Bogu koji nas je obogatio milošću i utjehom darujući nam samog sebe. Onaj koga su proboli postaje izvor koji nas pere od grijeha i nečistoća. Navještaj je ovo milosrdnog Boga, koji sebe daje za čovjeka, Boga koga smo pozvani uvijek iznova u svom životu otkrivati.

Apostol Pavao, pišući kršćanskoj zajednici u Galiciji (3, 26-29), sve nas podsjeća da smo sinovi Božji po vjeri u Isusa Krista, vjeri koju smo primili na krštenju, u kojoj ne postoje razlike i podijele. Pozvani smo prihvaćati različite i drugačije, pozvani smo prihvaćati sve one koji se ne uklapaju u naše okvire i planove, pozvani smo biti graditelji zajedništva, a ne podjela, jer svi smo jedno u Kristu Isusu.

Nakon što je određeno vrijeme proveo sa svojim učenicima, Isus ih poziva da malo promisle o tome kakav je njihov odnos prema njemu (Lk 9,18-24). Što ljudi kažu tko sam ja? Što vi kažete toko sam ja? Ti si Božji Sin! Ti si Krist! Ti si Mesija, naš spasitelj i otkupitelj, spremno odgovara Petar, rekli bi kao da ponavlja definicije naučene na vjeronauku. Kako ne bi bilo zabune Isus im odmah tumači da on nije onaj politički Mesija koga su Židovi očekivali da ih izbavi od rimske vlasti. On sebe naziva Sinom Čovječjim, navješćujući kako se preko križa dolazi k slavi uskrsnuća. Nakon ove njegove objave, apostoli su sigurno bili jako razočarani jer su očekivali nešto sasvim drugo. Ali takav je Isus. On dovodi u pitanje naše sigurnosti, dovodi u pitanje sve ono što mi ljudi, umišljeni kakvi jesmo, mislimo da znamo. Dovodeći nas u pitanje Isus nas poziva na ozbiljno preispitivanje nas samih. Upravo to je ono što ne volimo. Nismo spremni ili barem jako teško pristajemo na preispitivanje sebe i svojih odluka. Jednostavno smo takvi da ne volimo sebe dovoditi u pitanje. Ova činjenica nam dovoljno sama za sebe govori koliko površno živimo svoju vjeru.

Svakodnevno uzimanje križa na koje nas Učitelj poziva, nije ništa drugo doli svakodnevno propitivanje sebe i svojih odluka, umiranje sebi, svom egu, svojim željama i potrebama. Svakodnevno uzimanje križa nije ništa drugo doli neumorno stavljanje sebe u službu bližnjem, izgrađujući zajedništvo u ljubavi. Isusa može upoznati samo onaj tko mu dopusti ga voli, Isusa može upoznati samo onaj tko nasljedujući njegov primjer drugog prihvaća i ljubi.

AB