U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga. A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. Mislila je: »Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.« I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla. Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrene usred mnoštva i reče: »Tko se to dotaknu mojih haljina?« A učenici mu rekoše: »Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: ‘Tko me se to dotaknu?’« A on zaokruži pogledom da vidi onu koja je to učinila. Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogovilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza se po istini. On joj reče: »Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!« Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu. No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti. (Mk 5,21-43)

Vjera te tvoja spasila. Ne boj se, samo vjeruj. Vjera nije puka ideologija ili etika, ona ne dodiruje samo naš razum i slobodnu volju. Vjera je susret s Isusom, susret s Bogom. Vjera je susret koji hrabroj ženi omogućava izlazak iz društvene odbačenosti, omogućava joj ponovno uspostavljanje odnosa sa zajednicom. Vjera je ta koja ocu omogućava da voli na nov, potpuniji način, omogućavajući mu bolji odnos s kćeri i njenom majkom.

Jedan otac, nadilazeći, iz ljubavi prema kćeri, svoj društveni položaj nadstojnika sinagoge, pada pred Isusa na koljena i usrdno ga moli da dođe u njegov dom i ozdravi mu kći koja je na umoru. Isus odlazi s njim. Evanđelist Marko nam ne opisuje od koje bolesti boluje Jairova kći. Možda je bolesna od toga što ju posesivni otac guši, ne puštajući ju da odraste. Iako je na pragu zrelosti, on ju još naziva “svojom kćerkicom”. Možda je otac taj koji, zarobljen posesivnošću, ne slobodan u svojoj ljubavi, treba ozdravljenje.  Isus ulazi u njegov život i odlazi s njim.

Putem kojim su išli prema Jairovu domu, nailaze na jednu ženu. Za razliku od Jaira koji je bogat, te ne želi izgubiti ono što ima, ova žena je siromašna, isključena iz zajednice, odbačena na margine društva. Sav svoj imutak je potrošila na liječnike, nema djece, zbog svog zdravstvenog stanja je trajno religiozno nečista te je kao takva isključena, odbačena, iz religiozne i društvene zajednice. Međutim, uz sve to što ju je zadesilo, ne gubi hrabrost, pokušavajući se boriti na sve moguće načine. Nada se u njoj pobudila kad je čula za Isusa. Usprkos svom stanju i društvenoj isključenosti morala je nekako do njega doći, morala se dotaknuti barem njegovih haljina. Probijajući se kroz mnoštvo to i čini. Isus ne može ne osjetiti onoga koji, u cijelom tom, uglavnom znatiželjnom mnoštvu, traži njega. Točno zna i osjeća tko je taj potreban njegova milosrđa i ljubavi. Evanđelist Marko nam govori o nekoj tajanstvenoj sili koja iz Isusa izlazi, ta sila je Ljubav. Žena u sebi osjeća snagu ljubavi koja je vraća njoj samoj. Vjera te tvoja spasila. Tvoje povjerenje, tvoja hrabrost prepustiti se, tvoje traženje Ljubavi. Pođi u miru, budi zdrava od svog zla. Ostani u mojoj Ljubavi. Budi ona koja širi milosrđe i ljubav.

Kći ti je umrla, čemu dalje mučiti učitelja? Možemo samo zamisliti kako su u Jairu odjeknule ove riječi njegovih ukućana, podsjećajući ga kako je svojom posesivnom i bolesnom ljubavlju svoju kći doveo do smrti.  Ne boj se, samo vjeruj. Ma što da se dogodi nemoj se prepustiti strahu i bojazni da si pogriješio svojim postupcima, krivim koracima i odlukama. Nemoj dopustit da te strah uvjetuje, da te određuje. Samo vjeruj, prepusti se, oslobodi se od samog sebe, daj se od Boga voljeti pa ćeš naučiti kako se voli.

ab