Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila ostisla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: “Utvara!” I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: “Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!” Petar prihvati i reče: “Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!” A on mu reče: “Dođi!” I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: “Gospodine, spasi me!” Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: “Malovjerni, zašto si posumnjao?” Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: “Uistinu, ti si Sin Božji!” (Mt 14,22-33)

Ukoliko malo ozbiljnije, iz nedjelje u nedjelju, pratimo biblijska čitanja, s nekom određenom lakoćom mogli bi i trebali uočiti da su Prvo čitanje i odlomak iz evanđelja uglavnom međusobno tematski povezani. Ponekad se međutim može dogodi, da nam ova tematska poveznica bude teže uočljiva, pa je onda, kako to i inače u životu biva, potrebno sagledati malo širi kontekst.

Iako nam to iz odlomka Prve knjige o Kraljevima, koji nam liturgija nudi da o njemu promišljamo, možda i nije dovoljno vidljivo, cijelo 19 poglavlje ove knjige, mogli bi nasloviti Učiteljevim prijekorom Petru i to upravo onako kako nam ga je zapisao evanđelist Matej: Malovjerni, zašto si posumnjao?

Prorok Ilija, djeluje s velikim žarom, trudom, angažmanom i entuzijazmom u jednom poprilično neprijateljskom okruženju. Suočen je s tvrdoglavim i lako zavodljivim narodom koji bi, bez nekog velikog problema, kad bi to većini odgovaralo, okretao leđa Bogu svojih otaca. Kako bi narodu ukazao na neprihvatljivost takvog ponašanja, želeći ih iznova potaknuti na nasljedovanje Saveza,  Ilija se na gori Karmel, suočava sa četiri stotine i pedeset baalovih proroka.  Međutim, nakon što je nadjačao baalove proroke, te narod ponovno pridobio za Gospodina, na njega se svom silinom sručio gnjev kraljice Izabele. Pomalo već umoran od svega, misleći kako je sav njegov napor uzaludan, u strahu za vlastit život bježi u pustinju, gdje zaželje umrijeti: Već mi je svega dosta Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih (1Kr 19,5).

Prorok Ilija je, misleći kako je i tako sve uzaludno, dopustivši strahu i tjeskobi da njime ovladaju, ne vidjevši više izlaza iz situacije u kojoj se našao, zapao, rečeno današnjim rječnikom, u stanje teške depresije. Pritisnut problemima svakodnevnice, dozvolio je sebi da izgubi iz vida Boga, te je, jednako kao i Petar na olujnom jezeru, po kojem je do maloprije hodao, počeo tonuti u tamu beznađa i besmisla, u trenutku kad je pogled s Gospodina skrenuo na vjetar i olujne valove.

Upravo u tim trenucima koje je proživljavao, Bog Iliju želi susresti i ohrabriti, pa ga poziva na brdo Horeb. Kako bi spasio Petra, Učitelj i Gospodin, mu pruža ruku i sigurno ga, stišavajući oluju, uvodi u lađu.

Primjeri proroka Ilije i apostola Petra, jasno nam svjedoče, kako osobnim putem u vjeri, uz sve ono što nam se na njemu svakodnevno događa, uz sve oluje i strahove, žalosti i tjeskobe, bezbrižno možemo hoditi samo pogleda čvrsto usmjeren u Gospodina koji nam, pokazujući svoje milosrđe, daruje spasenje (usp. Ps 85,8).

ab