Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila otisla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: “Utvara!” I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: “Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!” Petar prihvati i reče: “Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!” A on mu reče: “Dođi!” I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: “Gospodine, spasi me!” Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: “Malovjerni, zašto si posumnjao?” Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: “Uistinu, ti si Sin Božji!” (Mt 14,22-33)

„Malovjerni, zašto si posumnjao?“ Prijekor koji Učitelj upućuje Petru, upućen je i svima nama. Petar je htio hodeći po jezeru doći do Isusa. Isus ga poziva i hrabri da dođe k njemu. Primijetimo kako je ovaj Petrov hod putem istine prema životu, prolazio u najboljem redu sve do onog trenutka dok se nije uplašio vjetra i valova. U momentu kad je njegovu pažnju zaokupilo nešto drugo, kad nije više pred očima imao jasni cilj, susret s Učiteljem, Petra je počeo tonuti. Kad bi mi, u svom svakodnevnom životu, više pred očima imali cilj ovog našeg hodočašća putem vjere, nade i ljubavi, a manje bili zaokupljeni materijalnim i prolaznim, onda bi u našem životu bilo puno manje briga, nesigurnosti i strahova. Radosni u nadi, strpljivi u nevolji, postojani u molitvi, hrabro zakoračimo našom svakodnevnicom imajući uvijek pred očima cilj puta – život vječni. (ab)