U ono vrijeme: neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: “Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?” A on mu reče: “U Zakonu što piše? Kako čitaš?” Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!” Reče mu na to Isus: “Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.” Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: “A tko je moj bližnji?” Isus prihvati i reče: “Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.'” “Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?” On odgovori: “Onaj koji mu iskaza milosrđe.” Nato mu reče Isus: “Idi pa i ti čini tako!” (Lk 10,25-37)

Idi pa i ti čini tako! Nemojmo se izvlačiti, pravdati, puno pričati i filozofirati. Idi i čini. Pomogni sestri i bratu u nevolji, bilo duhovnoj bilo tjelesnoj, nemoj se praviti da ne vidiš ni njih niti njihov problem i poteškoću.

Svi smo pozvani, vrlo konkretno, ustrajno, iz dana u dan, nasljedovati primjer Samarijanca kojeg nam Učitelj stavlja za uzor. Pozvani smo svima koje na svom životnom putu susrećemo učiniti se bližnjim. Pozvani smo i poslani sa svima dijeliti sve radosti i nade, žalosti i tjeskobe naše svakodnevnice. Tek onda kad ovo shvatimo. Tek onda kad ovako počnemo i živjeti. Tek tada ćemo biti istinski graditelji zajedništva u ljubavi.