U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: “Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.” Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih. Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu. (Mk 6,30-34)

Nakon što ih je poslao da idu dva po dva, naviještati Radosnu vijest, izgoniti zloduhe, ozdravljati nemoćne, učenici se, puni dojmova, vraćaju Učitelju, kako bi ga izvijestili o svemu što su radili, dijeleći s njim iskustvo prvog poslanja, prve obavljene zadaće. Nije nam teško zamisliti njihovu sreću, ali i umor. Učenici su puni dojmova vlastitog uspjeha i neuspjeha. Sigurno da nisu iskusili samo snagu i ljepotu Božje riječi, već i svu težinu odbijanja Boga od strane čovjeka. Sve što su iskusili obavljajući svoje prvo poslanje, Isus je mogao iščitati na njihovim licima. Zbog toga im i upućuje riječi: Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo. Isusu je više stalo do osobe, do tjelesnog i duševnog stanja pojedinca, nego do dijela. Za njega je puno važnije biti nego djelovati. Iskustvo misijskog poslanja je prošlo, te se sad naglasak pomiče na odmor i zajedništvo.

Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo, poziv je upućen i svima nama. Učitelj nas poziva da pronađemo više vremena za odmor, za djecu, obitelj, prijatelje, za same sebe, za naš osobni odnos s Bogom. Često puta nam u životu ne uspijeva uspostaviti ravnotežu između biti i djelovati. Ne uspijeva nam postaviti ispravnu ljestvicu vrednota, razlučiti između onog što je manje ili više važno. Dajemo pretjeranu pažnju i pozornost našem  radu  i djelovanju, bojaznima i strahovima, te nam je jako teško pronaći malo mira i tišine u sebi i oko sebe. Upravo mir i tišina su preduvjeti koji su potrebni kako bi se mogli susresti s Bogom, kako bi mogli čuti njegov glas, prenoseći njegov nauk u svoj svakodnevni život, postižući na taj način sklad između vjere i svakodnevnice koju živimo. Uvijek se trebamo iznova podsjećati da život kršćanina, sa svim onim što on u sebi sadrži, ne može biti odvojen od molitve, od susreta s Bogom u tišini našeg bića. Dobro je imati trenutke u danu u kojima ćemo se odvojiti od neprestane buke koja nas okružuje, te negdje unutar sebe, živeći trenutke tišine, susresti se s Bogom. Samo u tišini, moguć je susret s Bogom. Dok se buka ljudi i stvari stišava, otvara nam se prostor tišine, kojeg se ne trebamo bojati, već u kojem možemo iznova poslušati Božji glas. Upravo ti trenuci tišine neizmjerno su dragocjeni za naš duhovni život. Trenuci tišine nisu pasivni, oni su kako kaže papa u miru Benedikt XVI, aktivan odnos koji omogućava Bogu da nam progovori, te nastavlja: Potrebni smo tišine koja postaje molitva, po kojoj ulazimo u Božju tišinu, dolazeći na mjesto rođenja Riječi. Premda živimo u društvu i civilizaciji koji se nekako boje šutnje i tišine, pozvani smo u sebi i oko sebe pronalaziti upravo takve trenutke kako bi mogli uistinu susresti Boga. Trenutke tišine pozvani smo osobito ispravno doživjeti u euharistijskom slavlju i to nakon slušanja i tumačenja Božje riječi, te na poseban način nakon svete pričesti. Liturgija Crkve, kroz te trenutke mira i tišine, omogućava nam da se susretnemo s Gospodinom i Učiteljem. Prava je šteta što ovih trenutaka u liturgijskom slavlju, nismo još uvijek dovoljno svjesni. Počevši od onih, koji predvode euharistijska slavlja, pa do svih koji u njima sudjeluju. Ostaje za nadati se da ćemo svi zajedno, u vremenu koje je pred nama, otkrivati snagu tišine, osobito u nedjeljnom euharistijskom slavlju. (ab)