U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: “Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’ ” I drugu im prispodobu iznese: “Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.” I drugu im kaza prispodobu: “Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.” Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta. Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: “Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.” On odgovori: “Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.” “Tko ima uši, neka čuje!” (Mt 13,24-43)

Za razliku od nas ljudi koji smo skloni brzim osudama i još bržim presudama, te bi u svojoj samoproglašenoj pravednosti odmah nešto “čupali, trgali, gulili”, Bog je kako nam svjedoči autor Knjige Mudrosti (12,13.16-19) ipak dosta suzdržaniji, sudi i prosuđuje blago, darujući nam nadu da je u konačnici ipak on taj koji će donijeti sud. Bog je onaj koji je, kako nam to veli  Psalmist: milosrdan i blag, spor na srdžbu – sama ljubav i vjernost.

Božje lice, milosrdno i blago, iznoseći prispodobu o pšenici i kukolju, predstavlja nam i sam Učitelj. U isto vrijeme jedno uz drugo raste i sazrijeva ono što je dobro, kao i ono što je manje dobro. U svom angažmanu, zauzetosti, brizi oko očuvanja onog što je dobro, a po njihovu mišljenju je ugroženo od nečeg manje dobrog odnosno zlog, sluge predlažu jedino što im se čini logičnim, a to je radikalno iskorjenjivanje svega za što drže da je opaki nametnik koji ugrožava dobar plod. Međutim kad tu, po njima posve logičnu ideju, predstave svom gospodaru, suočavaju se s odgovorom koji nisu očekivali i koji ih je jako iznenadio: Pustite nek oboje raste do žetve. Ispuniti će i poslušati gospodarevu želju, ali ne zbog toga što su uvjereni da je gospodar u pravu, vjerojatno su ga iza leđa i izrugivali, već zbog toga što znaju svoje mjesto u odnosu prema gospodaru. Njegova logika i dalje im ostaje čudnom i neprihvatljivom. Premda, gospodar, ne negira njihovu ideju i logiku, samo jasno ističe da za nju još nije vrijeme, sluge su uvjerene kako su u pravu oni, a ne gospodar.

Sluge pokazuju i veliku dozu nestrpljivosti. Žele raščistiti sve, sad i odmah, na onaj način kako oni smatraju da bi trebalo, onako kako oni misle da je najbolje. Žele iskorijeniti sav kukolj, te ih nije previše briga hoće li usput, kao svojevrsnu kolateralnu žrtvu, počupati i pokoju dobru stabljiku. Položaj koji zauzimaju onemogućava im da jasno sagledaju sveukupni kontekst. Ne vide ono što vidi gospodar, vide dio, ali ne i cjelinu, te im jako nedostaje gospodareve strpljivosti, brige, pažnje i ljubavi.

Sve ove kvalitete, koje pokazuje gospodar, ukoliko uistinu želimo odgovorno izgrađivati zajednicu krštenika, trebali bi usvojiti svi mi na našem hodu u vjeri. Strpljivost s drugim i drugačijim, dužnu brigu, pažnju i ljubav koju bi mu trebali iskazivati, te nadasve poniznost prema proteku vremena, duboko svjesni, da putem vjere svatko hodi nekim svojim ritmom, te će plod, ma kakav on bio, svatko donijeti u svoje vrijeme. Budimo strpljivi, dopustimo drugom da nas s vremenom iznenadi, bez obzira što smo ga, vodeći se logikom: Nema od njega ništa, ugurali u okvire i sheme koje smo mu unaprijed pripremili. Možda, ako budemo dovoljno strpljivi i pažljivi, otkrijemo da ipak ima nešto od njega, pa ćemo se na kraju zajedno radovati.

ab