U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: “Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.” Odgovori joj Gospodin: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti. (Lk 10,38-42)

Iako često, valjda zbog doslovnog shvaćanja Učiteljevih riječi, jedna drugoj suprotstavljane, Marta i Marija lice su i naličje iste medalje. Nije dovoljno samo sjediti do nogu Učiteljevih, potrebno je osobnu vjeru, čineći dobro drugome, učiniti vidljivom i opipljivom. Sveti Benedikt je to jako dobro uočio. Rad i molitva trebaju prožimati svaku osobu, čitavu zajednicu. Bez molitve, sve što činimo, ma kako to bilo hvalevrijedno i dobro, postaje tek puki aktivizam, koji nema velike veze s Bogom. S druge strane, molitva, koja se ne očituje kroz djela ljubavi prema bratu i sestri, je isprazna. Nije dovoljno povući se u neku “pustinju” i samo moliti za zajednicu. Naša molitva mora se očitovati u vrlo konkretnim djelima ljubavi prema bratu čovjeku. Kontemplativan život ne smije biti suprotstavljen aktivnom, već se kroz njega mora izražavati, i to ne bilo kako, već po vrlo jasnom modelu koji nam je Učitelj zacrtao: „Blaženi oni koji slušaju Božju riječ i vrše je.“   (ab)