U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: “Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.” Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih. Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu. (Mk 6,30-34)

„Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.“ Učitelj nas poziva da pronađemo više vremena za odmor, za djecu, obitelj, prijatelje, za same sebe, za naš osobni odnos s Bogom. Često puta nam u životu ne uspijeva uspostaviti ravnotežu između biti i djelovati. Ne uspijeva nam postaviti ispravnu ljestvicu vrednota, razlučiti između onog što je manje ili više važno. Dajemo pretjeranu pažnju i pozornost našem  radu  i djelovanju, bojaznima i strahovima, te nam je jako teško pronaći malo mira i tišine u sebi i oko sebe. Upravo mir i tišina su preduvjeti koji su potrebni kako bi se mogli susresti s Bogom, kako bi mogli čuti njegov glas, prenoseći njegov nauk u svoj svakodnevni život, postižući na taj način sklad između vjere i svakodnevnice koju živimo.

Uvijek se trebamo iznova podsjećati da život kršćanina, sa svim onim što on u sebi sadrži, ne može biti odvojen od molitve, od susreta s Bogom u tišini našeg bića.

Dok se buka ljudi i stvari stišava, otvara nam se prostor tišine, kojeg se ne trebamo bojati, već u kojem možemo iznova poslušati Božji glas. Upravo ti trenuci tišine neizmjerno su dragocjeni za naš duhovni život. Trenuci tišine nisu pasivni, oni su kako nam svjedoči papa Benedikt XVI, aktivan odnos koji omogućava Bogu da nam progovori, te nastavlja: Potrebni smo tišine koja postaje molitva, po kojoj ulazimo u Božju tišinu, dolazeći na mjesto rođenja Riječi.

Premda živimo u društvu i civilizaciji koji se boje šutnje i tišine, pozvani smo u sebi i oko sebe pronalaziti upravo takve trenutke kako bi mogli uistinu susresti Boga. Trenutke tišine pozvani smo osobito ispravno doživjeti u euharistijskom slavlju i to nakon slušanja i tumačenja Božje riječi, te na poseban način nakon svete pričesti. Liturgija Crkve, kroz te trenutke tišine i sabranosti, omogućava nam susret s učiteljem i Gospodinom. (ab)