U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta. Židovi se nato među sobom prepirahu: “Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?” Reče im stoga Isus: “Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.” (Iv 6, 51-58)

Posljednjih nedjelja, liturgija Crkve, želi našu pažnju zadržati na šestom poglavlju Ivanova evanđelja, u kojem smo pozvani na promišljanje o Euharistijskom otajstvu. Ivanov pristup, za razliku od ostalih evanđelista, je poseban i originalan. Često upotrebljava neobične, pa možda i teške, fraze i termine. Današnji odlomak, uz to što je uobičajeno ivanovski složen, mogli bi kazati da je i do kraja realističan. Iščitavajući ga i nama prijeti opasnost, da poput Isusovih suvremenika, između sebe mrmljamo i raspravljamo, umjesto da se suočimo i susretnemo, s Isusom i njegovom Riječju, dopuštajući mu da nas iz dana u dan mijenja.

Često zaboravljamo da je vjera susret s osobom, koja je u isto vrijeme Bog i čovjek. Susret je to koji bi trebao biti obilježen ljubavlju i povjerenjem, koji bi nas trebao dovesti do toga da postepeno, iz dana u dan, usvajamo Isusove riječi, njegov stil ponašanja i življenja, njegove osjećaje. Susret s Isusom opipljiv je u Euharistijskom slavlju u kojem smo pozvani, postajući jedno s Kristom Gospodinom, izgrađivati sebe i zajednicu u ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku. (ab)