Posljednjih nedjelja, liturgija Crkve, želi našu pažnju zadržati na šestom poglavlju Ivanova evanđelja, u kojem smo pozvani na promišljanje o Euharistijskom otajstvu. Ivanov pristup, za razliku od ostalih evanđelista, je poseban i originalan. Često upotrebljava neobične, pa možda i teške, fraze i termine. Današnji odlomak (6,51-58), uz to što je uobičajeno ivanovski složen, mogli bi kazati da je i do kraja realističan. Iščitavajući ga i nama prijeti opasnost, da poput Isusovih suvremenika, između sebe mrmljamo i raspravljamo, umjesto da se suočimo i susretnemo, s Isusom i njegovom Riječju, dopuštajući mu da nas iz dana u dan mijenja.

Nije više Boga taj koji od ljudi traži prinose, darove i žrtve. Bog sam se žrtvuje, prinosi, daruje čovjeku. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu, to je bitna novost kršćanstva u odnosu na druge religije. Puno je lakše i komotnije vjerovati u Boga kojem se prinose darovi i žrtve. Takva religija i takvo vjerovanje nisu nešto posebno zahtjevni. Međutim, vjerovati u Boga koji sam postaje dar i žrtva, puno je složenije i zahtjevnije, jer od nas traži nasljedovanje, uključivanje, osobni napor i angažman. Kršćanstvo je uistinu jako ozbiljna i zahtjevna religija, koju smo mi nažalost tijekom stoljeća dosta razvodnili, svodeći ju više puta na puko moraliziranje. Kršćanstvo je puno više od toga. Kršćanin, ukoliko ozbiljno želi živjeti svoje opredjeljenje za Isusa Krista, je pozvan i sam postajati drugima dar i žrtva, nasljedujući u svom svakodnevnom životu primjer koji nam je Učitelj ostavio.

Naša vjera dovodi nas u susret s osobom, koja je u isto vrijeme Bog i čovjek. Susret je to koji bi trebao biti obilježen ljubavlju i povjerenjem, koji bi nas trebao dovesti do toga da postepeno, iz dana u dan, usvajamo Isusove riječi, njegov stil ponašanja i življenja, njegove osjećaje. Susret s Isusom opipljiv je u Euharistijskom slavlju u kojem smo pozvani, blagujući Ljubav, postajući jedno s Kristom Gospodinom, izgrađivati sebe i zajednicu u ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku.

Kako bi to uistinu mogli i ostvariti, nužno je potrebno izići iz shema i okvira koje smo stvorili, uokvirujući Boga, druge i same sebe. Trebamo nadići sve bojazni i strahove, te uistinu vjerujući, dopustit euharistijskom Isusu, da nas susretne, da nas mijenja, kako bi onda mi, mijenjajući sebe, bili sposobni mijenjati naše obitelji, župnu, biskupijsku i društvenu zajednicu.

AB