Božja ljubav prema nama, kao uostalom svaka iskrena, istinska i prava ljubav, se ne nameće, ona nam se nudi. Isus nam nudi čitava sebe. Učinio je to za vrijeme svog zemaljskog života, čini to svakodnevno u Euharistiji, nudeći, svojom milosnom prisutnošću, spasenje ljudima svih vremena u svim kutcima zemlje.

Velik je broj osoba koje su prihvaćale i prihvaćaju Isusa, pronalazeći u euharistijskom otajstvu snagu, obraćenje, ljubav, radost, mir, gorljivost, na svom svakodnevnom hodu u vjeri. Međutim postoji i opasnost, uvijek prisutna tragedija, koja se očituje u odbacivanju Gospodina i njegovih darova, njegove milosne ponude spasenja. Svjedočimo tomu i u opisu događaja u Kafarnaumu, koje nam donosi evanđelist Ivan (6,60-69). Nakon čudesnog umnažanja pet ječmenih kruhova i dvije ribice, događaja koji je zaintrigirao narod, nakon podužeg Isusova govora o Kruhu koji je s neba sišao, u sinagogi u Kafarnaumu, događa se odbacivanje Učitelja i Gospodina, od većine naroda koji ga je pratio i slušao. Vjera traži određeni napor. Nije lagano prihvatiti i vjerovati u Isusovu stvarnu prisutnost u euharistijskom otajstvu. Zbog toga je i danas veliki broj onih koji odlaze. Tragična drama odbacivanja Božje ljubavi, odlaska od Gospodina, drama ne prihvaćanja Učitelja i njegova nauka nastavlja se i dan danas. Svi mi smo svakodnevno suočeni s pitanjem: “Da možda i vi ne kanite otići?”

Petar, nadahnut Duhom Svetim, “spašava” ne samo dvanaestoricu, već i sve nas danas: “Gospodine kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnog!” Nije rekao “gdje da idemo”, već “kome da idemo”. Petar svojim odgovorom želi naglasiti životni odnos vjere i povjerenja učenika u Učitelja. Isusa se ne može uspoređivati s nikim drugim, s nijednim drugim učiteljem, jer samo on ima riječi života, riječi života vječnog.

Hod putem vjere je težak, zahtjevan, praćen svakodnevnim kušnjama i izazovima, usponima i padovima. Kako bi nam bilo lakše ići putem vjere, zajednica je ta koja nas podržava, podupire i potpomaže. O ovom nam svjedoči i Jošua (Jš 24,1-2a.15-17.18a), koji potiče cijelu izraelsku zajednicu, na življenje vjernosti Gospodinu i njegovim obećanjima. Premda vjerujemo osobno, vjeru konkretnim djelima živimo u zajednici braće i sestara. Zato nam ne može i ne smije biti svejedno kad se susretnemo s poteškoćama i problemima koje imaju naša braća i sestre. Okupljajući se oko euharistijskog Gospodina, izgrađujmo župnu zajednicu kao mjesto zainteresiranosti i brige za drugog, mjesto prihvaćanja, tolerancije, uključivanja, svakodnevno napredujući putem vjere, živeći i izgrađujući zajedništvo u ljubavi.

AB