U ono vrijeme: Skupe se oko njega farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: “Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?” A on im reče: “Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske. “Tada ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: “Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.”  (Mk 7,1-8.14-15.21-23)

Razmišljajući o ovim recima Sv. Pisma pozvani smo na ozbiljno promišljanje osobnog načina vjerovanja, načina na koji izražavamo i živimo svoju vjeru. Isus želi, vrlo jasno naglasiti, kako put prema istinskoj religioznosti i vjeri započima u srcu. Više od 900 puta u Bibliji se spominje imenica srce. Ne kao mišićni organ, ili kao simbol ljubavi. Srce je u biblijskom shvaćanju mjesto u kojem nastaju djelovanja i snovi, mjesto gdje se izabire između života i smrti, razlikuje istinito od lažnog. Isus Krist, govoreći o čistom srcu, jasno nas poziva na ozbiljno obraćenje našeg srca i načina življenja.

Uistinu je interesantan način na koji se velika većina nas ispovijeda. Kao da smo zaboravili da je Ispovijed  jedan uistinu ozbiljan sakrament, kojim smo potaknuti na obraćenje i promjenu načina života, pomirenje s Bogom i bratom čovjekom. Sve to je nemoguće bez Božje milosti koju u ovom sakramentu primamo. Nažalost naše ispovijedi su uglavnom dosta površne, što onda vrlo jasno govori i o našoj vjeri: Preskočio sam pokoju nedjeljnu misu, nisam molio ujutro i navečer, malo ružnih riječi, poneka svađa i psovka. Što je s ostalim grijesima, koje prigodno „zaboravimo“ ili ih se baš u tom trenutku ne možemo sjetiti. Učitelj nam nabraja popis trinaest grijeha, te zaključuje kako sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.

Iz načina na koji se ispovijedamo vidljivo je kakav odnos imamo prema svojoj vjeri. Živimo li ju kao formalnosti ili životnu stvarnost koja nas jasno obilježava? Istinski življena i doživljena vjera trebala bi biti ona koja nas potiče na iskreno, istinito i objektivno sagledavanja vlastita života. Poziva nas na rušenje svih onih lažnih i prividnih zidova koje smo oko sebe izgradili, misleći da smo iza njih sigurni, pokušavajući ograditi sebe od Boga i brata čovjeka. Zrela, istinska vjera je ona koja nadilazeći svaku dvoličnost, u nama i oko nas, nam omogućava da ispravno izgrađujemo svoja srca i savjesti u ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku.

Svjesni svega ovog, dopustimo napokon Božjoj riječi da nas mijenja. Svakodnevno napredujući putem obraćenja postanimo oni koji uistinu žive i vrše Božju riječ, a ne samo slušatelji, kojima na jedno uho uđe, a na drugo izađe.

ab