Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno. (Rim 12,1-2)

Kršćanin je, kako nam to jasno podcrtava sv. Pavao u svom pismu kršćanskoj zajednici u Rimu, pozvan na trajno obraćenje. Osobni krsni poziv i poslanje, možemo koliko toliko ozbiljno živjeti, jedino ukoliko svakodnevno pokušavamo obnavljati svoje pameti, kako bi mogli jasno razabrati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.

Spočitavajući Petru da mu nije na pameti što je Božje već što je ljudsko (Mt 16,21-27), istu misao nam želi prenijeti i Učitelj. Kršćaninu na pameti treba uvijek biti ono što je Božje, a ne samo ono što je ljudsko. Trebamo pokušati odoljeti napasti da Boga ugrađujemo u neke naše čisto ljudske sheme i okvire, prihvaćajući i živeći u svom životu Božju volju.

Najveću poteškoću u našem duhovnom životu predstavlja činjenica da nam je više puta teško prepoznati, osjetiti, pa onda samim time i živjeti ono što Bog od nas traži. Na ovom putu nećemo pogriješiti ukoliko ćemo se voditi vlastitom savješću, dopuštajući u tišini svog srca Božjoj riječi da nas obasja svojim svijetlom. Bez čestog, svakodnevnog, druženja s tekstom Svetog pisma, teško da ćemo u našem životu moći otkriti Božju volju. Upravo zbog ovog razloga, papa Franjo nas često potiče i poziva da uvijek imamo uza se barem džepno izdanje evanđelja, te pokušamo svaki dan pronaći neku misao za sebe, koja će nam jasno osvijetliti naš hod u vjeri. Ukoliko se ne trudimo upoznati Boga, osobito preko njegove Riječi, u kojoj nam je najdohvatljiviji i najopipljiviji, teško ćemo moći razabrati što je dobro, Bogu milo, savršeno.

Isusu je jasno koliko nam sve ovo može biti teško u našoj svakodnevnici, jasno je kako nam je teško napraviti odmak od sebe, svog malog carstva u kojem se mi sami često puta ponašamo i osjećamo kao bogovi, zbog toga vrlo jasno naglašava da njegov učenik može biti samo onaj koji je svoj život spreman proživjeti logikom sjemena koje umirući donosi obilat rod, logikom radosti ljubavi koja se darujući umnaža. Zbog toga vrlo jasno i ističe da će svaki onaj koji se trudi samo oko sebe i svojih osobnih ciljeva izgubiti, dok će u isto vrijeme dobiti svaki onaj koji je spreman uložiti sebe, svoje vrijeme, trud i talente za drugog, spremno izgrađujući zajedništvo u ljubavi.

Sve ono što grčevito nastojimo spasiti u konačnici ćemo izgubiti. Što prije to shvatimo, što prije shvatimo da je puno blaženije davati nego primati, napredovat ćemo na putu obraćenja, napredovat ćemo na putu svetosti prema životu u punini.

ab