U ono vrijeme: Isus poče upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.

Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: “Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!” Isus se okrene i reče Petru: “Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!”

Tada Isus reče svojim učenicima: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.” (Mt 16,21-27)

Kršćaninu na pameti treba uvijek biti ono što je Božje, a ne samo ono što je ljudsko. Trebamo pokušati odoljeti napasti da Boga ugrađujemo u neke naše čisto ljudske sheme i okvire, prihvaćajući i živeći u svom životu Božju volju, pa i onda kad to nije ni lako ni jednostavno.

Najveću poteškoću u našem duhovnom životu predstavlja činjenica da nam je više puta teško prepoznati, osjetiti, pa onda samim time i živjeti ono što Bog od nas traži. Na ovom putu nećemo pogriješiti ukoliko ćemo se voditi vlastitom savješću, dopuštajući u tišini svog srca Božjoj riječi da nas obasja svojim svijetlom. Bez čestog, svakodnevnog, druženja s tekstom Svetog Pisma, teško da ćemo u našem životu moći otkriti Božju volju. Ukoliko se ne trudimo upoznati Boga, osobito preko njegove Riječi, u kojoj nam je najdohvatljiviji i najopipljiviji, teško ćemo moći razabrati što je dobro, Bogu milo, savršeno.

Sve ono što grčevito nastojimo spasiti u konačnici ćemo izgubiti. Što prije to shvatimo, što prije shvatimo da je puno blaženije davati nego primati, napredovat ćemo na putu obraćenja, napredovat ćemo na putu svetosti prema životu u punini. (ab)