U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske. Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: “Effata!” – to će reći: “Otvori se!” I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno. A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: “Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!” (Mk 7,31-37)

Evanđelist Marko opisuje nam susret Isusa s čovjekom koji se očito rodio sa jakim oštećenjem sluha. Interesantno je da je ovaj čovjek poganin, odnosno nije Židov, jer ga Isus, kako nam to pažljivo bilježi evanđelist, susreće u dekapolskom kraju.

Ukoliko zdravstveno stanje ovog čovjeka promatramo metaforički onda bi mogli zaključiti da je ovaj poganin bio gluh na Božju objavu, nije mogao čuti Boga, pa mu onda nije mogao ni odgovoriti. Međutim i za njega, kao uostalom i za svakog čovjeka, vrijedi Božje obećanje spasenja, vrijedi ponuda Božje ljubavi, bez obzira bio je on svjestan ili ne, čuje li ju on ili ne, odgovara li na nju ili ne.

Čovjek kad traži Boga čini to uglavnom iz neke potrebe. U isto vrijeme Bog je neprestano u potrazi za čovjekom želeći mu iskazati svoju ljubav i milosrđe. Traži ga kako bi ga ozdravio, pokazao mu da je voljen, kako bi u slobodi, radosno mogao prihvatiti, čuti, Božju riječ, te ju drugima svjedočiti. Zbog toga Isus, dotiče uši i jezik ovog bolesnog čovjeka govoreći mu: Effata – otvori se. Da bi Boga uistinu čuli, te postali radosnim svjedocima njegove Riječi, ne možemo ostati zatvoreni u same sebe ili neke svoje kružoke. Moramo biti otvoreni poticajima Duha Svetog, kao pojedinci, a još i više kao zajednica.

Upravo je zajednica ta koja ovog bolesna čovjeka dovodi Isusu. Svaka crkvena zajednica, ukoliko je osjetljiva za potrebe svojih članova, trebala bi biti mjesto odgoja i rasta u vjeri, mjesto izgrađivanja zajedništva u ljubavi. Ovo vrijedi osobito za župnu zajednicu, u kojoj su svi članovi pozvani voditi brigu jedni o drugima, jasno svjedočeći Božju ljubav prema svakom čovjeku.  (ab)