U ono vrijeme: Krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putem on upita učenike: “Što govore ljudi, tko sam ja?” Oni mu rekoše: “Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.” On njih upita: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” Petar prihvati i reče: “Ti si Pomazanik – Krist!” I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu. I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: “Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!”
Tada dozva narod i učenike pa im reče: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga. (Mk 8,27-35)

Učitelja zanima što njegovi učenici, nakon što su određeno vrijeme proveli u društvu s njim, misle o njemu, kakvo mišljenje imaju o njemu i dijelima koja čini. Interesantno je da ih ne pita direktno, već nekako okoliša: Što govore ljudi tko sam ja?
Isus je jako dobro znao što o njemu i njegovu djelovanju misle njegovi protivnici: narodne starješine, veliki svećenici, pismoznanci i farizeji. Svi oni su, u svojoj samoproglašenoj pravednosti, bili zgroženi Isusovim ponašanjem. Za njih je Isus iz Nazareta bio još jedan u nizu huškača, koji jede s carinicima i javnim grešnicima, koji ne poštuje subotu i religiozne propise vezane uz subotu, onaj tko ne posti sa svojim učenicima, oprašta grijehe, izgoni zloduhe, ozdravlja bolesne. Sve u svemu netko koga ne treba prihvatiti niti priznati njegovo djelovanje.
Bio je svjestan Isus što o njemu misli i narod koji ga je pratio. Bili su oduševljeni njegovom riječju, jer govori s autoritetom, kako nitko prije njega, ali su još i više bili oduševljeni njegovim djelom, čudima koja je činio. Narod ga je poštivao kao proroka sličnog Ivanu Krstitelju ili Iliji. Međutim narod, koji ga je slušao, a nije čuo, koji je gledao silna djela, a nije ih shvaćao, ubiti nije razumio bit njegova poslanja niti otajstvo njegove osobe. I među nama je puno onih koji Isusa slušaju, možda iz nedjelje u nedjelju, ali ga ne čuju, ne shvaćaju i ne razumiju. Ma koliko se dičili svojim kršćanstvom, i među nama ima onih koji još nisu upoznali Isusa koji je Krist.
Ono što Isusa uistinu zanima je što o njemu misle njegovi učenici, kako i na koji način ga doživljavaju oni koje je sam izabrao: A vi, što vi kažete, tko sam ja? Učitelj je sad puno osobniji, puno direktniji. Postavlja jasno pitanje, koje zahtijeva jasan, nedvosmislen, osobi odgovor. Možda i nije teško odgovarati na opća, imaginarna pitanja, međutim kad se traži osobni odgovor, kad se traži zauzimanje osobnog stava, kad smo slikovito govoreći iz šume pozvani izići na čistinu, onda je to jedna sasvim druga priča. Zauzeti jasan i glasan, nedvosmislen stav, prema nekoj osobi ili pojavi, je nešto što velika većina nas izbjegava. Puno lagodnije se osjećamo u šumi nego na čistini. Međutim Isus je neumoljiv, traži jasno i nedvosmisleno zauzimanje osobnog stava. Još jednom je “naš” Petar taj koji istupa iz grupe, koji jasno govori: Ti si Krist! Ti si Isuse naš Spasitelj i Otkupitelj.
Zamišljajući ovaj razgovor vrlo lako možemo vidjeti Isusa kako je, poput svakog učitelja, bio ponosan s ovim Petrovim odgovorom. Vjerojatno je promislio: Ajde barem sam jednog nešto naučio, barem je on nešto od svega shvatio. Međutim kako to obično biva, kad se razgovor produbljuje, onda se i učitelj sve više razočarava, dolazeći do zaključka da taj njegov učenik i nije baš sve najbolje razumio i shvatio kako se on ponadao. Bilo iz pozicije učenika, bilo one učitelja, svi mi imamo ovo iskustvo.
Petar za svoje nerazumijevanje biti Isusova poslanja i njegove poruke, ima opravdanje. Na Apostole još nije sišao Duh Sveti, još se nisu obukli u Silu odozgo. U tome je bitna razlika između Petra i nas današnjih kršćana. Mi smo po sakramentima krštenja i potvrde primili Duha Svetoga, te bi trebali jako dobro poznavati Isusa, njegovu poruku i poslanje. Pa ipak, unatoč tome, dojam je da nismo baš spremni svakodnevno, uvijek iznova, uzimati svoj križ i ići za Učiteljem. Netko bi mogao pomisliti da je zakazao Duh Sveti. Nije. Bog nikad ne može zakazati u svom milosrđu i ljubavi prema nama. Zakazali smo mi koji u svom životu ne želimo biti otvoreni poticajima Duha Svetoga. Rado ćemo se nazivati kršćanima, ali ćemo isto tako rado, nastojati izbjeći križ gdje god je to moguće, hodeći lakšim putem, donoseći lakše izbore, praveći stotine kompromisa, zaboravljajući pritom da je učenik samo onaj tko je pripravan slijediti i nasljedovati Učitelja. Učenik je samo onaj koji se, ponosi križem Gospodina našeg Isusa Krista, kako nam to lijepo napisa sv. Pavao.

ab