U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: “Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?” Znajući njihovu opakost, reče Isus: “Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!” Pružiše mu denar. On ih upita: “Čija je ovo slika i natpis?” Odgovore: “Carev.” Kaže im: “Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.” (Mt 22,15-21)

Farizeji i herodovci su se međusobno prezirali, ali sve njihove međusobne razlike, sukobe i podijele, nadjačala je netrpeljivost koju su gajili prema mladom Učitelju iz Nazareta. I ovdje je, kao uostalom i toliko puta tijekom naše ljudske povijesti na vidjelo izašlo glasovito pragmatično, dnevno političko načelo: neprijatelj mog neprijatelja, moj je prijatelj. Ma koliko se međusobno dijelili i sukobljavali, nema tih principa koje neće pogaziti, nema toga preko čega pojedinci neće prijeći, ukoliko osjete da netko ugrožava njih i njihove pozicije.

Uvjereni da su osmislili mudar i prepredeni plan, Isusa presreću u prostoru jeruzalemskog hrama, dok je u njemu boravilo mnoštvo ljudi, koji su trebali svjedočiti tom njihovom igrokazu. Nastupaju na potpuno isti i jednak način, kao uostalom i svi drugi prepredenjaci i manipulatori, svih prostora i vremena. Postavljajući zamku onom koga u nju žele uhvatiti, najprije mu se dodvoravaju misleći da će se na taj način “žrtva” opustiti, te neće odmah primijetiti što joj se sprema: Učitelju, znamo da si istinit, te po istini učiš putu Božjem, nisi pristran, ne mariš tko je tko. Nakon podilaženja slijedi unaprijed smišljeno pitanje, formulirano na način koji zahtjeva jasan odgovor. Kako god da odgovori, Isus bi, po njihovu planu u opasnost doveo samog sebe, zamjerivši se ili narodu ili rimskoj vlasti. U oba slučaja Učitelj bi bio diskreditiran, osramoćen, te samim time eliminiran iz javnog prostora.

Prije nego će im odgovorit Isus ih najprije suočava sa stvarnošću o njima samima. Nazivajući ih licemjerima, jasno im daje do znanja ne samo da je prozreo njihove namisli koje su isprazne, već ih pred svima, tražeći od njih da mu pokažu novac, optužuje za kršenje odredbi istog onog Zakona, čijim su se čuvarima oni javno predstavljali.

Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu ili dolje na zemlji. U prostor hrama bilo je zabranjeno unositi bilo kakve likove, pa tako i lik cara koji se nalazio na rimskom novcu. Zbog toga su i postojali mjenjači, s kojima će se Isus sukobiti u jednoj drugoj prilici, kako bi mijenjali rimski novac, za hramski.

Nakon što ih je pred svima suočio s njihovim zlim namislima i licemjernim ponašanjem, cijelu tu raspravu lakonski zaključuje: Podajte caru carevo, a Bogu Božje.

Rečenicom, koja je postala poslovičnom u našem zapadnom civilizacijskom krugu, Isus međusobno suprotstavlja načela: vlasti i ljubavi, posjedovanja i darivanja, moći i služenja. Atributi koji pripada caru, kao i oni koji pripadaju Bogu, nisu lice i naličje iste medalje. Ne može se služiti dvojici gospodara. Učitelj od nas traži da izaberemo, a ispravno biramo jedino ukoliko nam je svakodnevnica prožeta vjerom ljubavlju djelotvornom. (ab)