U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima: “Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.'” “I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto kora pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.'” “I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.” “I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.” “Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?”  “Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.”  (Lk 16,1-13)

Važna lekcija kojoj nas Učitelj, ovom pomalo čudnom prispodobom, želi podučiti je kreativnost. Suočeni s nekim problemom i poteškoćom, ne bi trebali sjesti, plakati i očajavati, već bi, s punim povjerenjem u Duha Svetoga, trebali trgati za novim i kreativnim rješenjima. Kad nešto ne ide i ne funkcionira, ne treba se zavaravati, misliti i očekivati kako će biti bolje, da će se samo od sebe nešto riješiti. Neće. Modeli koji su vrijedili do jučer danas više ne vrijede. Ne treba za njima plakati niti živjeti u prošlosti. Potrebno se mijenjati, potrebno je u radosti vjere, nade i ljubavi tragati za novim putovima, za novim načinima rješenja poteškoća i problema s kojima smo kao zajednica Crkve danas suočeni, uvijek svjesni da je Isus Krist isti jučer, danas i sutra. Ono što smo pozvani mijenjati je način navještaja radosne vijesti o Isusu koji je Krist. Pozvani smo pronalaziti nove načine i puteve evangelizacije. Jedan od tih putova je i put izgradnje sinodalne Crkve. Prava je šteta što izgradnju sinodalnog mentaliteta, načina života i djelovanja u zajednici Crkve, dovoljno ne razumijemo i ne prihvaćamo, pa se, ostajući gluhi za ono što Duh danas govori Crkvi, vrtimo u krugu nostalgije za nekim prošlim, davno prohujalim vremenima. (ab)