U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:  “Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ‘Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ‘Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ‘Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ‘Idite i vi u vinograd.'” “Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ‘Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ‘Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.'” “Nato on odgovori jednomu od njih: ‘Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?'” “Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.”  (Mt 20,1-16a)

Često mislimo kako je naš put jedini ispravan, kako je način na koji razmišljamo i doživljavamo sebe i stvarnost oko sebe najbolji, pa ga onda sukladno tome pokušavamo svima drugima nametati. Ponekad smo u tome neumorni, što posebno mogu posvjedočiti oni s kojima svakodnevno dijelimo životni prostor, a koji se i sami često puta ponašaju isto ili vrlo slično.

Takvo svoje ponašanje pokušavamo prenijeti i na svoj odnos s Bogom, zaboravljajući pritom da Bog ipak djeluje vodeći se nekom drugom logikom, da hodi nekim drugim putevima, koji nisu naši, jer u konačnici ni njegove misli nisu naše misli.

Dok mi uglavnom sve promatramo kroz optiku matematičkog izračuna i mjernih jedinica, vodeći se prvenstveno logikom dam da daš, Bog tu istu stvarnost promatra velikodušnom, poniznom i bezuvjetnom ljubavlju. Ljubavlju koja se ne libi u svako doba dana izići pred čovjeka pokazujući mu da i za njega ima i mjesta i nade, da nije izgubljen ili ostavljen, pa niti u onim trenucima kad se sunce već dobrano nagnulo prema zapadu, te dnevni poslovi polako idu svom kraju. Za svakog, ukoliko to želi, ima mjesta, prostora i mogućnosti da zaradi nadnicu, kako bi tog dana prehranio sebe i svoju obitelj. Svatko može osjetiti Božju pravednost i velikodušnost.

Ne bi li stoga, umjesto da s Bogom vodimo jalove rasprave prigovarajući mu kako izjednačuje sve i ne pravi razlike, jer su mu eto jednaki prvi kao i oni posljednji, bilo puno mudrije veseliti se i radovati, što smo pokušavajući barem malo nasljedovati Božju poniznost i velikodušnost, njegovu ljubav prema svima, radeći cijeli dan u vinogradu, vrlo konkretno pomogli u djelu spasenja, u izgradnji zajednice Crkve, u formiranju boljeg i pravednijeg društva.

Nije poanta u plaći koju ćemo na kraju primiti, poanta je u tome kako ćemo iskoristiti  vrijeme provedeno u vinogradu, bilo da se radi o sat, dva, pet ili dvanaest.

ab