U ono vrijeme: Reče Isus farizejima: “Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.” “Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ‘Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.'” “Nato će bogataš: ‘Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ Kaže Abraham: ‘Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ‘O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.'” (Lk 16,19-31)

Nije grijeh biti bogat, kao što nije ni krepost biti siromašan, naravno u materijalnom smislu. Problem ovog bogataša kojeg susrećemo kod evanđelista Luke nije u onom što posjeduje, već u načinu kako se odnosi prema dobrima koja posjeduje. Bogataš nije završio u paklu zato jer je bio zao. Tu sudbinu je dodijelio sam sebi, zato što je bio usmjeren na sebe. Bilo mu je bitno da je njemu dobro, a za drugog ga uopće nije bilo briga. Premda se svaki dan, možda i više puta, susretao s Lazarom, koji je ležao pored njegovih vrata, on ga uopće nije primjećivao. Upravo u tome se sastoji njegov grijeh i njegova osuda. Ne samo da nije imao ljubavi prema bratu čovjeku, već je prema njemu bio potpuno indiferentan.

Ne događa li se često puta i nama da nas bol i patnja drugog uopće ne dodiruju. Ne događa li nam se često da prolazimo pored drugog, a da ga doduše vidimo, ali ga u biti uopće ne doživljavamo.

Svatko tko misli da se može spasiti sam, vara se. Život vječni ćemo baštini jedino ukoliko budemo usmjereni da sestru i brata, pomažući im u njihovim bolima i patnjama, dijeleći njihove žalosti i tjeskobe, noseći, kako to veli sveti Pavao, bremena jedni drugih.

Svi mi smo svjesni činjenice da smrću prestaje „imati“, a počima „biti“. Ukoliko želimo živjeti u krilu Abrahamovu, bilo bi mudro već sada, dok još stignemo, „imati“ ulagati u „biti“. (ab)