U ono vrijeme reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: “A što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?” Kažu: “Onaj prvi.” Nato će im Isus: “Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putom pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.” (Mt 21,28-32)

Koji sin, odnosno kći sam ja? Onaj/ona koji se spremno, bez ikakva problema odaziva pozivu Oca, ali u praksi iza tog odaziva ne stoji ništa, te na taj način postajem onaj koji Boga usnama časti, ali mi je u isto vrijeme srce, a onda samim time i svakodnevni život, daleko od njega. Ili sam možda onaj sin, ona kći, koji se na početku nećka, onaj koji će Ocu bez ulagivanja i potrebe za izgradnjom nekih lažnih odnosa, odmah onako u facu, reći ne, ali će se kasnije, malo bolje promislivši, ipak predomisliti, shvatiti da je ono što Otac od njega traži ubiti za njegovo dobro, te će ipak uložiti sve svoje talente, vrijeme, trud, sposobnosti i materijalna dobra, kako bi osobno napredujući na putu vjere, nade i ljubavi, uložio sve u izgradnju odnosa temeljenih na povjerenju, praštanju, prihvaćanju, ljubavi, ugrađujući na taj način sebe u mozaik zajednice krštenika, zajednice Crkve. (ab)