Čitajući i slušajući Učiteljeve prispodobe, koje nam donose evanđelisti, vrlo lako možemo upasti u napast da ih prilagođavamo sebi, svojim shvaćanjima i iskustvima. Mogli bi tako zaključiti da je vrlina koja nam “garantira” život vječni biti siromašan, međutim Isus to ne govori. Siromaštvo po sebi nije vrlina, niti ga bilo tko, pa tako niti Učitelj zagovara. On želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (usp. 1 Tim 2,4) zato nas upozorava na dvije velike prepreke koje nam se mogu ispriječiti na tom putu. To su indiferentnost prema drugom, te navezanost na materijalna dobra koja posjedujemo.

U životima svih nas, uvijek postoji opravdani rizik i opasnost, da se “zavalimo” u neki naš komod i sigurnost. Priređujemo gozbe, nosimo markiranu odjeću i obuću, ponašajući se slično ovom bezimenom bogatašu kojeg nam opisuje evanđelist Luka. Važne su nam materijalne stvari, auta, brodovi, stanovi, kuće…. Po mogućnosti što više to bolje. Družimo se s onima koji se slično ponašaju, slično misle, a od svih drugih smo se odijelili. Zatvorili smo vrata svim onima koji nisu kao mi, i uopće nas ne zanima tko se pred našim vratima nalazi, pa makar to bio siromah, sav u čirevima, koji se želi nasititi onim što bacamo s našeg stola (usp. Lk 16,19-31). Pravimo se da ga ne vidimo, često puta ga preskačući i zaobilazeći da se ne bi o njega spotaknuli. Indiferentizam je jedna od najvećih opasnosti za naš duhovni život, za naš osobni hod i rast u vjeri.

Druga opasnost s ovom povezana je navezanost na materijalna dobra koja posjedujemo. Nije važno koja je jedinica mjere, bila ona stotina, tisuća ili milijun, ono što je važno je način na koji se mi odnosimo prema onom što posjedujemo. Vrlina nije biti siromah, nitko to ne želi, vrlina je biti siromah duhom, što znači ne biti navezan na ono što posjedujem. Ne biti navezan, znači svoja dobra staviti u službu bližnjega. Ono što nam je dano, nije nam dano samo i isključivo za nas same, dano nam je u prvom redu za dobro drugog. Sve darove i talente koje imamo, trebali bi staviti ne u službu sebe, osobnog interesa i koristi, već u službu drugog, njegova interesa i koristi. Kad bi ovog bili više svjesni, kad bi bili više osjetljivi za potrebe bližnjeg, onda bi svi naši odnosi, onda bi sve naše zajednice, cijelo društvo izgledalo puno drugačije.

Na kocki je ovdje ništa više i ništa manje već naša vječnost. Kako će nam ona izgledati ovisi o tome kakve izbore sad i ovdje radimo. Radimo li izbore za sebe i svoj osobni komod ili pak izbore za drugog i njegovo dobro? U ovom kontekstu je i te kako bitan i važan drugi dio prispodobe iz Lukina evanđelja. Situacija se promijenila. Više nije Lazar taj koji se pati, više nisu vrata ta koja dijele jednog od drugog, sad je to golema provalija. Bogataš, koji definiran svojim načinom života ostaje bezimen, sad iz promijenjene perspektive promatra Lazara. Interesantno je da sad zna i kako se zove. Ako još nismo, promijenimo perspektivu, živeći svoj krsni poziv i poslanje, vjerom ljubavlju djelotvornom.

 

AB